
Opet sam ti danas napisala pismo
Stavila ga u kovertu od lijepog bijelog papira
S ugraviranim srcem koje se spoji kad ju zatvoriš
(patetično znam)
Lijepim čitkim rukopisom napisala adresu
Mojoj jedinoj ljubavi
Ulica: Priča bez početka i kraja
Grad: Izgubljenih ljubavi
I spremila ga u ladicu sa ostalim pismima
Koje nikada nisam poslala
A onda sam srela poštara
Bio je sav nekako smušen i zbunjen
Vrpoljio se
Pitala sam što mu je
Rekao je da je u svojoj torbi našao neko čudno pismo
I ne zna što bi s njim
„Mogu li ga vidjeti“ pitala sam
Otvorio je torbu i izvadio pismo u lijepoj bijeloj kuverti
S dobro poznatom adresom, ali rukopis nije bio moj
Zbunila sam se
Pitala sam: „Mogu li ga uzeti? Mislim da pripada meni?“
Otvorila sam pismo
Na njemu je na čistom bijelom papiru pisalo moje ime
Nasmiješila sam se
„Da moje je“ rekla sam i otrčala kući
Brzo sam otvorila ladicu u njoj je stajalo moje pismo
Adresa ista
Samo tvoje nije imalo srce koje se spoji kad zatvoriš kuvertu
(patetika je, ipak, meni svojstvena)
A onda sam se probudila
Sva zbunjena
Otvorila sam ladicu, sva pisma su nestala
U ladici je bilo samo pero bijelo poput labudovoga
O, Bože jesam li ja, zaista, sve samo sanjala….ili, ipak?
Vivien Lee
Umesto komentara https://www.youtube.com/watch?v=raCMcLrRaI8
Sviđa mi se pjesma
Pingback: DEVOJČICA U ŠUMI | Priče iz života