POLJUBAC NA BOLNIČKOM KREVETU

 

Negdje sam pročitao da se žene cijeli život sjećaju prvog poljupca dok se muškarci ni zadnjeg ne mogu prisjetiti. Ne znam koliko je u ovome istine, ali ja se svog prvog poljupca sjećam do u detalje. Možda stoga što ništa oko njega nije bilo uobičajeno, od toga da sam imao već sedamnaest godina pa to toga da se sve zbilo na bolničkom krevetu. 

To ljeto 2007. proveo sam na trećem katu bolnice u Varaždinskim Toplicama oporavljajući se od teške prometne nesreće i ozlijede kralješnice koju sam doživio nekoliko mjeseci ranije. Razdoblje rehabilitacije u Toplicama jedno mi je od najtežih u životu i još uvijek se ponekad sa zebnjom prisjetim teških bolničkih mirisa mokraće, hrane i sredstava za dezinfekciju te vonja sumpora koji je vječito izbijao iz obližnjih termalnih izvora i zbog kojeg me čitavo mjesto često podsjećalo na predvorje pakla.

Paklenom dojmu pridonosilo je i to što sam gotovo cijelu rehabilitaciju proveo pod temperaturom često i većom od trideset i osam stupnjeva u sobici bez klime sa žbukom koja je sa zidova otpadala pri svakom malo jačem kašljanju. A kašljalo se često i glasno, u svako doba dana i noći tako da je mirno spavanje bilo luksuz koji si mogao priuštiti samo ako bi se cimeri, redom trbušasti šezdesetogodišnjaci, odlučili počastiti kombinacijom gemišta i tableta od koje su beživotno padali u škripave krevete. 

No i u takvom kaotičnom mikrosvemiru gaza, tableta, kolica i katetera, htio-ne htio, čovjek ipak nekako uspije pronaći male oaze mira i zadovoljstva u koje pobjegne onda kad pomisli da više ne može izdržati, da je stvarnost beskrajan kružni tok katastrofa iz kojeg je nemoguće izaći i da je jedino rješenje ubiti se ili poludjeti. Pa ipak, naoko sitni, beznačajni događaji kao da ti na trenutak osvijetle teški mrak u koji si upao i pokažu ti da noć ipak ne traje vječno. Može to biti sladoled koji si pojeo na terasi bolnice na koju su te izveli nakon puna dva mjeseca ležanja u krevetu, pjesma koju si čuo na radiju dok si vježbao s terapeutom i koja te na trenutak vratila u bezbrižne trenutke djetinjstva ili vjetar koji povija velike čemprese tako da ti se, dok ih promatraš zavaljen u nezgrapnim kolicima, čini da samo za tebe izvode svoj magični ples. A može ta iskra biti i nenadano poznanstvo predivne djevojke onda kad si pomislio da su žene završile s tobom i prije nego su uopće započele. 

 

Mihaelu sam upoznao sasvim slučajno. Budući da sam bio tako temeljito polomljen i da sam malo stvari mogao samostalno obavljati, mama mi je odlučila non-stop biti pri ruci pa je našla mali stan nekoliko kilometara od bolnice, svakodnevno me posjećujući s voćem i slatkišima, higijenskim potrepštinama te knjigama i novinama kojima sam nastojao ubiti dosadu koju sam često podnosio teže nego bolove i temperature.

Jednom prilikom u bolnicu ju je dovezla žena kod koje je iznajmila sobu, a s njima je došla i njena kćer. Iako su ostale samo nekoliko minuta i iako smo razmijenili samo par riječi, ostatak dana razmišljao sam o  djevojci velikih tamnih očiju, nježnih crta lica i duge valovite smeđe kose zbog koje me podsjećala na junakinju neke Disneyeve bajke. I baš kad sam pomislio kako će nam taj prvi susret ujedno biti i zadnji, djevojka se pojavila i idući dan.

Ovog puta završili smo na terasi, istoj onoj na kojoj sam jeo sladoled i promatrao čemprese. Razgovarali smo o svemu i svačemu, najprije usiljeno i oprezno, a zatim sve opuštenije i trenutak prije nego smo se rastali, bez da sam je uopće pitao, dala mi je svoj broj.

– Javi se ponekad – rekla je sa smiješkom i otišla, a ja sam po prvi put u dugo vremena pomislio kako život ipak ima smisla. Idućih nekoliko dana nije dolazila, ali svake večeri razmjenjivali smo desetke poruka razgovarajući o školi, glazbi, serijama i svemu onome  čemu tinejdžeri i dan danas tipkaju.

Malo po malo, između nas se rodilo nešto, ne bih to nazvao ljubavlju već više znatiželjom. Zanimalo me što doista misli o meni, zanimalo me kako bi se stvari među nama razvijale ako bih nešto pokušao, a najviše od svega zanimalo me kakav je osjećaj poljubiti njene usne i rukom proći kroz njenu kosu. Ipak, od znatiželje je jači bio strah. Iako sam iz naših razgovora stekao dojam da se i ja njoj sviđam, bojao sam se njene reakcije. Bojao sam se da će invalidska kolica na koja se ni ja još nisam navikao biti prevelika prepreka i da ću je, pokušam li nešto, dovesti u neugodnu situaciju u kojoj će me morati odbiti u isto vrijeme osjećajući krivicu zbog toga. 

Moje duboke moralne dileme razriješile su se nekako same od sebe. Ljeto se već polako primicalo kraju, a s njim i moja rehabilitacija. Nije mi baš bilo mnogo bolje no maksimalno vrijeme oporavka za moju ozljedu bilo je pet mjeseci i kad je to vrijeme prošlo, slijedio mi je povratak kući. Još uvijek sam tu i tamo znao dobiti temperaturu i to sparno kolovoško predvečerje dva dana pred odlazak provodio sam drhteći pod grubom bolničkom plahtom kad sam je ugledao na vratima sobe. U ljetnoj haljini na cvjetove, kose zavezane u debeli rep, stajala je ondje s rukama na leđima i promatrala me.

Na pamet mi padne kako jadno izgledam onako mršav u tom velikom krevetu do brade pokriven plahtom s plavim bolničkim logom no ipak sam se ohrabrio dovoljno da promucam nekakav pozdrav. I ona je bila zbunjena, vidio sam to, no ipak je ušla. Sjela je na rub kreveta i počela pričati, ali nisam se uspijevao koncentrirati ni na jednu njenu riječ. Sve o čemu sam u tom trenutku uspijevao razmišljati bila je činjenica kako je više neću vidjeti i kako ćemo se rastati, a da je nisam uspio ni dodirnuti.

–  I to je to… – rekla je i pogledala me u oči. To je to – odgovorio sam, nespretno je zagrlio i pritisnuo svoje usne uz njene. Pojma nemam kakvog je okusa bila, jesu li joj usne bile mekane, suhe ili vlažne jer bio je to jedan od najkraćih i najnespretnijih poljubaca ikad. Pa ipak, ne bih si oprostio da to nisam napravio. Ako je i bila iznenađena mojim potezom, nije to pokazala. Ostala je sjediti još minutu ili dvije, a zatim se ustala i nestala zauvijek. 

 

Još neko vrijeme nakon mog povratka doma razmjenjivali smo poruke, tješili se i kovali planove o skorom susretu no ubrzo je daljina učinila svoje i poruke su se najprije prorijedile, a zatim i potpuno nestale. Ne znam što se dalje događalo s njom i je li ikad shvatila što mi je naša kratka „veza“ značila u tim kaotičnim danima koji su završili naglo kao što su i započeli. Uslijedilo je bolno navikavanje na drukčiju svakodnevicu i mnogo će vremena proći od tada do idućeg poljupca na koji sam se odvažio. 

No to je ipak neka potpuno druga priča. 

 

Davor Novevski