KONJ U AUTOBUSU

 

Kad radiš veliko spremanje, generalku, u stanu ili kući, možeš angažovati ženu koja zna i hoće da obavlja takve poslove, koja će biti plaćena za to, ali u tom čišćenju ima puno poslova koje ako si perfekcionista, ipak moraš da uradiš samo ti (unutrašnjost ormara, plakara, komoda, kuhinjskih ormarića,…). 

Kuhinja je priča za sebe. Bez obzira da li je velika ili mala, zahtijeva da joj se posveti puno, puno vremena ako ti je stalo da očistiš i pospremiš svaki čošak baš kako treba. Jedino me tješi što se to ne radi često, pa se nekako i može izdržati. Eto ja danas već drugi dan radim na generalnom čišćenju svoje kuhinje. Na red su došli ormarići, i to oni donji.

Tu je razno posuđe sa priborom za kuhanje,… a tek namirnice bez kojih ne može niti jedno domaćinstvo normalno funkcionisati, pa onda kojekakve boce sa uljem – suncokretovim, bundevinim, maslinovim…, začini i još puno, puno toga. S obzirom da nemam ostavu uvijek mi fali još pokoji ormarić i polica, a kod čišćenja bih najradije da ih imam što manje.

Naporno brate do zla Boga kako kažu, jer ove aktivnosti zahtijevaju pravu kondiciju – čučni, ustani, podvuci se, uvuci se, izvuci se… Ako imaš dobru kičmu i nije problem, naravno, i pristojan broj godina, ali u mojim godinama…. e to je već upitno. Meni i mojoj generaciji trebala bi fizikalna terapija sa kojekakvim tretmanima, prije i poslije svake ove generalke.

Došla sam u poziciju kad moram glavu uvući u ormarić, na koljenima, pokušavajući temeljno očistiti baš svaki čošak. Prethodno sam u tom istom položaju, i to nekoliko puta, izvlačila sve ono što se nalazilo u ovom, ne znam kojem po redu ormariću. Baš kad sam se pokušavala izvući da isperem krpu, klepim se u glavu o gornji rub ormarića, i to baš na mjesto gdje se u ovakvim i sličnim situacijama, redovno udarim. Ta neznatna bol, na koju sam već navikla, baš na tom dijelu moje glave, podsjetila me na ovaj slučaj. 

Bilo je to davno, 1986.godine kada sam imala operaciju na krvnom sudu glave, koja je hvala Bogu uspješno obavljena. Jasno, vodila sam računa, u početku pogotovo, da me neko ne povrijedi na tom mjestu. I uglavnom sam u tome uspijevala.

 Jednog dana, vraćam se ja autobusom od ljekara, sa kontrole, i pazim da zauzmem mjesto gdje me niko ne može povrijediti. Kada je autobus bio blizu stanice na kojoj sam trebala izići, stala sam pored vrata i najednom, pred sam izlazak, osjetim užasnu bol na glavi u predjelu moje rane. Nije mi jasno kako se nisam onesvjestila, kako sam tu bol izdržala i ostala pri sebi.

Užasno me zaboljelo, toliko da su mi suze same klizile niz lice od siline udarca laktom u moju još uvijek svježu ranu na glavi. Bio je to lakat čovjeka koji se baš u tom momentu našao pored mene hvatajući se rukom za šipku iznad. Kako mu nije padalo na pamet da mi uputi izvinjenje nakon ovog grubog, pa makar i slučajnog udarca, zbog nesnosnog bola, zaboravila sam na pristojno ponašanje koje se od mene očekuje, i htjela sam da mu vrisnem: 

 

– Budi pažljiv, konju jedan!

Međutim, nisam bila u stanju izustiti ni riječ!

Ne znam ni sama kako sam uopšte izišla iz autobusa, jer je užasna bol i dalje bila prisutna. Cijelim putem do stana suze su umivale moje lice, a ja trpila i trpila tu nesosnu bol. Kad sam konačno ušla u sobu gdje je bila moja starija kćerka, gotovo sam se srušila u fotelju. Ona je pohađala tek prvi razred osnovne škole. Sa strahom u očima, gotovo plačući, upitala me je zašto ja plačem, što mi se desilo. Držeći rukama glavu u predjelu rane, uspjela sam joj jedva odgovoriti:

– Udario me neki ”konj” u autobusu!

Čuvši ovo, čudeći se, sva nekako zbunjena, upitala je: 

– Ali mama, odakle konj u autobusu?!

Najednom sam zaboravila na bol i počela sam da se smijem. Moja kćerka me tad ponovo zbunjeno gledala ne shvatajući zašto se sad smijem. Kad sam malo došla sebi, što od bola što od smijeha, ispričala sam joj što mi se desilo –  kako me slučajno svojim laktom udario neki čovjek, a nije ni pomislio da mi uputi izvinjenje. Za osobe koje se tako bahato ponašaju, u našem narodu kažemo da su konji. Ne znam zašto, jer su konji divne, plemenite i pametne životinje, ali eto tako je!

Shvativši o kakvom je ”konju” riječ i moja kćerka se počela smijati, a onda me nježno zagrlila svojim ručicama i tužno pogledala u pravcu moje rane.

Eto tako, svaki slučajni udarac u ovaj dio moje glave, ja ne doživljavam kako se i očekuje, sa bolom, naprotiv, sa osmijehom.

 

Azemina Klobodanović