Nekad sam „radila“ odnosno družila se sa ženama koje su bile žrtve nasilja. Nisam ih savjetovala da prijavljuju institucijama jer činjenica je da živimo u zemlji u kojoj institucije ne rade svoj posao i time se ništa ne bi promijenilo, samo bi te žene koje su ionako ubijene u pojam na sebe navukle pozornost i zlobne kritike okoline što još dodatno uništi njenu psihu i ono zrno hrabrosti koje, možda, imaju.
Žalosno ali je tako. Ja sam realna osoba i nisam htjela te žene nagovarati na borbu s vjetrenjačama, a borba s našim institucijama i pravosudnim sustavom je upravo to „Borba s vjetrenjačama“ a o osudi okoline da i ne govorim jer kod nas vlada izvitopereno stanje u društvu po kom, na neki način, žrtva uvijek ispadne krivac.
Polazim uvijek od toga da svijet mijenjamo tako da mijenjamo sebe, tako da se izborimo za sebe a onda možeš poduzeti nešto. Onda možeš reći
– Gle, ja sam uspjela možeš i ti!
Dugotrajni, mukotrpni sudski procesi iscrpe i najsnažnijeg čovjeka, a kako ne bi onoga tko je, ionako, na rubu.
Ja sam ih uvijek savjetovala
– Uzvrati. On tebi šamar ti njega metlom, tavom, oklagijom što ti se nađe pri ruci, pa ‘ko koga.
Možda zvuči grubo,nije ono što savjetuju razni savjetnici..ali ako se ti ne zauzmeš za sebe ‘ko će!? Sustav,nažalost, nije briga za tebe!
Čest odgovor koji sam dobivala od njih bio je
– Bojim se! Ubit će me!
– Ako te i ubije može samo jedanput, dvaput ne može. Bolje i umrijeti jedanput nego li umirati polako cijeli život! – bio bi moj odgovor
– A djeca? Znale bi pitati
– Da li je nasilan prema njima? – pitala bi
Odgovor je bio uglavnom bio
– Ne! Prema njima je dobar!
– A što tvoja djeca imaju od tebe kad te vide takvu jadnu i s modricama? -pitala bi.
– Ništa! – odgovarale bi.
Sloboda nastupa onoga momenta kad se prestaneš bojati za svoj život! Onoga momenta kad se prestaneš bojati posljedica, kad više nemaš što izgubiti jer si već mrtav… iznutra i samo dišeš, a to i nije Bog zna što.
Nasilnici su u suštini velike kukavice i na svako suprotstavljanje se povlače. Suprotstaviš se jednom, drugi put, treći put će već razmisliti hoće li podići ruku na te, onda ti razmisli hoćeš li izaći iz takvog braka.
Nažalost često puta to je teško jer su to žene koje ekonomski ovise o muževima a u državi u kojoj živimo nije baš lako naći posao. Sad kad su granice otvorene to je puno lakše i žene masovno odlaze vani upravo jer žele izaći iz loših brakova.
Neke su me poslušale i uspjele su se izboriti da se više ne usudi podići ruku na nju a onda su i izašle iz takvih brakova.
Najopasniji je čovjek koji više nema što izgubiti jer ništa ni nema!
…postoje zrtve nasilja koje su toliko slomljene da razmisljaju da su to zasluzile…da je nasilje opravdano i nemaju gram snage da razmisljaju na suprostavljanje…ipaj blog mi se svideo.
Poznato mi je…ali ne bi ste vjerovali kako znaju reagirati kad ih netko podrži…kad ima kaže da to nije tako kako one misle i da takav život nije normalan. Doslovce kao da se pokrene nešto u njima i izazove erupciju lave poput vulkana. Nažalost nekima zaista nema pomoći jer ne žele pomoć…Ali uvijek se isplati pokušati….Ono što je važno jest bez osuđivanja i pitanja tipa “Kako možeš to trpjeti” i sl. nakon toga što god da kažeš nema efekt. Jako je važno da osjete da ih razumiješ i da suosjećaš s njima
…potrebna je jaka pozitivna volja i zelja da im se pomogne, …ideja je dobra, …i blog takodjer, …pozdrav.