ZA RANE PITAJTE NJEGA

U život joj se ušuljao tiho i bez puno buke čovjek sa hrpom emocija.
Bila je nespremna na sve što je donio sa sobom,a donio je puno.
U naručju je držao je srce, dušu, gomilu emocija i rane od života.
Gledao ju je pogledom preplašenog laneta,a ona se pitala što će sa njim kada je i sama bolna od udaraca.
No,odlučila je uzeti sve što je donio.
Smjestila je njegovo srce u jedan kutak svog.
U početku ritam je bio neujednačen,umoran,skoro nečujan,
ali nakon nekog vremena srca su se počela vezivati u jedan otkucaj.
Bilo je to njegovo novo rođenje.
Dušu se bojala primiti.
Bila je velika,bila je posebna,nježna i plaha.
Prišla je oprezno i prigrlila je, bojeći se da ju ne povrijedi,ali u tom strahu njegova duša prepoznala je njenu.
Ispreplele su se kristalićima vječnog Svjetla.
Zasjale su snažno kao da su se tražile vjekovima i tako obasjavale nepoznati put kojim su krenuli.
Sa strepnjom je dirnula dušu;
“Znam da boli,prošaputala je.”
On je pognute glave gledao u pod i rekao:
“Nitko mi više ne može pomoći. Rane su preduboke.”
Dok je to izgovarao pogled mu se razbistrio.
Kraičkom oka uhvatio je njezin smješak.
Bio je iskren i to ga je iznenadilo.
Kao da je zaboravio kako je biti iskren.
Dugo mu se nitko nije nasmješio, ali ona je vidjela što nitko drugi nije.
Vidjela je blagost njegova pogleda,
osjetila nježnost njegova dodira.
Prešla je rukom preko jedne rane,nježno ,kao da je boljelo nju.
Na tom mjestu zacijelila je rana ostavivši ožiljak.
Nije mu mogla obećati ozdravljenje od boli,ali obećala je biti uz njega dok sam ne poželi zacijeliti.
Dani su prolazili, njihova srca su postajala su jedno.
Duše su lebdjele u magičnom odsjaju.
Gledali su se u tom sjaju prepoznavajući jedno drugo kao da nikad nitko prije postojao nije.
Ona je njemu bila mirna luka koju nikad nije imao,a on njeno sidro.
A,rane?
Za rane pitajte njega!

Ana Grdović