Ako vam skinem sve zvijezde s neba, kada budete u mraku, kako ćete prepoznati svoj dom? Ako stavim na stol sva blaga svijeta, od vas neću napraviti bogataše, već ću vas osiromašiti za iskustvo.
Ako vas uvijek obranim, i stanem kao Berlinski zid, između vas i potencijalnih neprijatelja, nikad se nećete braniti sami, a znatiželja će vas uvijek vući preko. Ako ne opravdam vaše ponašanje, ne znači da vas manje volim.
Ako ne skupljam vaše pogreške u svoju kolekciju, to radim jer znam da to morate vi. Ako vam ne dam sav novac, nisam “zla maćeha”, već netko tko zna da najljepši je osjećaj doći do svog „blaga“ sam.
Ako uvažim i tuđe mišljenje, ne znači da mi je do vašeg manje stalo. Ako vam kažem da mi se ne sviđaju vaši izbori, ne znači da morate živjeti moje. Ako ponekad i padnete, ne očekujte uvijek moju ruku, morate se naučiti dizati sami.
Ako vam kažem da ocijene nisu bitne, a potom vas stalno ispitujem za njih. Lažem. Ako vas uspoređujem s drugima to radim jer još nisam pronašla metar s kojim bi mjerila vas. Oprostite mi.
Ako i mislite da me ponekad nije bilo, varate se! Uvijek sam vam bila za petama. Kada odrastete vrata naše kuće ostavit ću vam otvorena. Kada vas umore lutanja i kiše da se sklonite i osušite. Kada pretjerate u slavlju, da imate sigurno mjesto gdje možete da prenoćite. Pa naposljetku, kada se probudite, da odete i stvorite svoj novi dom i uspomene
Maja Bošnjak Pavlek