Hoćeš li me pozvati
da podijelimo trenutak u vremenu,
čak i ako bude slaba
ili sjeckana moja je rima?
Hoće li tvoj pogled biti
tako intenzivan, tog dana,
kada me pronađeš bez ičega?
Bez glasa, bez riječi za reći…
Moji bolji anđeli…
Nekad su bili u tvojem prostoru,
u iskrenim trenucima,
kao samo neki likovi,
odnekud s drugog mjesta.
Ako sam od istinske dvojnosti,
ne bih se trebao sebe bojati…
Ali sve moje namjere iz tišina,
samo se vide kao demoni…
I toliko su blizu moje propasti,
poput oštrica tvojih osuda.
Intelekt Uzvišenog pjesnika,
pokušat ću odgovoriti
na poziv svake mi propasti,
ali ipak znam, u tijelu sam smrtnika,
i sigurno ću pasti…
U tvojim zaključanim očima.
I svojim pokušajima
dušom ih otvoriti…
Anton LaVida
Pingback: NE TREBAM JA NIŠTA | Priče iz života