Koračam lagano stazom života i već sam odavno prešla pola života ako računamo prosječan životni vijek žena na našim prostorima koji je nekih 83 godine. Dovoljno sam stara da znam što hoću a dovoljno mlada da mogu to i ostvariti.
Ne bojim se godina, ni smrti, jednako kao što se nisam bojala ni života.
Smrt nam dođe kao jedina konstanta jer svatko se ne mora roditi ali tko kod da se rodi mora umrijeti. Ako živiš život ne kalkulirajući, iskreno, bez nekih velikih očekivanja, ne štedeći se ni fizički ni emocionalno, prilagođavaš se vremenu i situaciji i uvijek daješ najbolje od sebe nemaš puno za čim žaliti.
Pošto ničiji život nije savršen, nije ni moj..uvijek se nađe ono neko ali koje nas žulja s vremena na vrijeme. Kod svakog se nađe ono nešto gdje nismo dali sve od sebe, ono nešto kad smo kalkulirali i kako to obično biva kad kalkuliraš i ne ideš srcem i zeznuli se …
Ili ono kad smo žrtvovali sebe, svoje želje i potrebe i onda shvatili da je ta naša žrtva bila uzaludna, da ono što smo dobili nije bilo vrijedno te žrtve. Kakvo je to strašno razočaranje za čovjeka, mnogi se od toga nikad ne oporave obole ili fizički, ili psihički.
Strašna je spoznaja da si u životu promašio i samo hrabri u tom silnom razočaranju uspiju pronaći nešto što su dobro napravili gdje nisu promašili i to ih onda izvuče i drži na životu
Shvatimo da smo negdje uz put ne znajući ni gdje, ni kako, ni kada izgubili sebe, da više nismo onaj stari JA, ali da ni ne znamo tko smo sad i onda se izgubimo zauvijek ili se ponovno pronađemo….Popularno to zovu „Kriza srednjih godina“
Iako život nije savršen moj je i jedini koji sad imam i s kojim se nosim kako znam i umijem
U ovih pola stoljeća života naučila sam nekoliko stvari:
– Da nikome, čak ni samoj sebi, ne vjerujem 100% jer nikad nisam sigurna kako ću reagirati u pojedinim situacijama. Često puta sam reagirala totalno drugačije nego li sam očekivala od sebe same. Ako ja reagiram onako kako ne očekujem od sebe kako mogu očekivati od drugih da reagiraju ili ne reagiraju onako kako ja očekujem. Zbog toga ne sudim tuđim postupcima, ne prosuđujem ljude na osnovo onoga što ja očekujem ili ne očekujem od njih, ne zamjerim i ne govorim “zašto nisi, zašto jesi i mogao si ovako ili onako” ne volim biti general nakon boja. Mislim da je svatko postupio u određenoj situaciji kako je znao i umjeo, a da se uvijek može bolje..može se.
– Da ne govorim: “Nikada!” jer se to “nikada” uvijek ,nekim čudom, pretvori u nekad, i da za sve ono što sam mislila da “nikada” ne bi napravila baš sam to napravila, i da se to meni “nikad” ne može dogoditi baš mi se to dogodilo. Možda da pokušam govoriti da “nikada” neću postati milijuner ..hahahah
– Da ljudi i situacije nisu onakvi kavi se čine na prvu, pa ni na drugu, treću čak ni na stotu, da uvijek postoji neka pozadina svega . Stvari su uglavnom totalno drugačije od onoga što smo mi mislili.
Kad vam netko kaže godine su samo broj…zapravo i jesu, ako izuzmemo one fizičke stvari koje idu s godinama. Mene kad pitaju kako to da ne starim ja im kažem da nemam vremena, toliko toga imam još za napraviti i naučiti, da naprosto nemam vremena misliti na godine. Meni se čini da sam tek počela jer sad imam vremena baviti se stvarima koje prije nisam stizala. Prije sam se bavila stvarima kojima sam morala, sad se bavim stvarima koje ja biram, koje mene zanimaju i koje volim.
Iskreno, tek sad sam shvatila što zapravo volim i što me zanima, jer prije nisam stizala razmišljati o tome. Čekalo je na svoj red. Ponekad kad te neke ,napokon, dođu na red nije baš ugodno, jer ti se razbiju mnoge iluzije i shaviš da stvari i nisu baš onakve kavim si ih ti vidjela….Ali dobro….ponovno ih prihvatiš ili ne prihvatiš, trećeg nema jer jedanput razbijena iluzija više se ne može vratiti.
Sve je to život….
Pingback: EKSKURZIJA | Priče iz života