Zar ćemo se samo tako rastati…tišinom
bez i jedne jednine riječi…slova.
Zar si stvarno tolika kukavica
da mi nećeš napisati ni riječ,
kao što nikada nisi imao
hrabrosti stati pred mene,
pogledat me u oči i reći istinu.
Nisi imao hrabrosti pustiti glas…
Tko si ti meni?
Tko sam ja tebi?
Zašto si takav prema meni?
Zar nakon svega ja zaslužujem samo tišinu,
ni slova ni riječ.
Šta reći…koliko puta…preko toga prijeći.
Dokle…dopustiti, gaženje po srcu…duši…dokle??
Zar moje srce tako malo vrijedi?
Zar moja duša nema pravo na spokoj?
Ljubav ne bi trebala boljeti…Zar ne ?
ili mora?
Zar svaka mora boljeti?
U čemu griješimo?
Previše se dajemo krivim ljudima,
koji se igraju našim osjećajima.
Previše uzdižemo ljude koji nas gaze.
Zašto?
Zato što ih previše volimo, jednostavno.
Zato što zavolimo krive…one koje ne smijemo.
Odgovora nema…
Znam…možda neke druge stvari,
ne daju ti da progovoriš…
Bojiš se priznati sam sebi.
I znam, zato je lakše pobjeći…
bježiš od mene ili se varam?
A možda…možda je to sve bila samo moja iluzija…san…
Tko zna?
Znam da ja to nikada neću saznati.
Jednostavno osjećam to.
Znaš, ti mene uopće ne poznaješ…iako me već dugo znaš.
Jer da me imalo znaš, znao bi…osjetio bi me…
Svu moju bol i svu moju ljubav…osjetio bi…
Znao bi da sam ja tu samo za tebe…
I čekala bih te. Znaš?…Ne, ne znaš.
Danima, mjesecima, godinama…koliko treba.
Kad bi samo znala pročitati
te tvoje skrivene misli duboko u tebi.
Kada bi me samo pustio blizu k sebi,
I dozvolio mi samo, da te jednostavno volim.
Nisi znao…Dati mi trag puta do tebe.
Osjetiti dio moje ljubavi.
Da si samo to znao reći, napisati…
Bila bi zauvijek samo tvoja…
I ovako ću uvijek biti samo tvoja.
Jer dok postojim…živim…osjećam…dišem.
Ja ne mogu biti ničija nek tvoja.
Ali ti nisi to znao reći,
ti šutiš…opet šutiš,
skriven si opet daleko od mene.
Navlačiš svoj štiti tišine,
i nestaješ po tko zna koji put.
Dokle tako…pitam se…
Ali odgovora nema…opet.
I opet samo ta tišina između nas…
I pokoji otkucaj srca moga,
u toj prokletoj tišini…
Tanj@.E ✒️
#tebidusamojeduse