Septembar je pakovao svoj kofer i pripremao se da ponese i sačuva neke ljepote i ljetne avanture. Bilo je to doba opraštanja od nekih snova, neostvarenih već sada tako dalekih, i sanjanje nekih novih. Jesen je na svojoj tezgi opružila ponude, po jako sniženoj cijeni, jer je i sama već shvatila da su ovdje ljudi ionako plaćali sve jeftino. Povjerenje. Odanost. Prijateljstvo. Ljubav. Vrijeme.
Sunce je već zalazilo, i poslijednjim svojim trzajima milovalo dušu, prije nego iščezne i prepusti nas tami noći. Sve se polako mijenjalo, odlazilo za onim što ga je najjače privlačilo, za onim što ga je željno prihvatalo i iščekivalo. I sve je mirisalo na jabuke i cimet i kuvani kukuruz. Na djetinjstvo. Ni noći nisu bile zvjezdane kao nekad, niti su isijavale toplotom. Samo je vjetar odavao neke skrivene tajne i čežnje. Svi su bili siti ljetnih avantura, toplih dana, sunca, mora i težili su novim stvarima, nekim novim licima koja će ih izvući iz monotonije sopstvenog života.
Samo je jedna žena pokušavala da pronađe ono izgubljeno i razigrano biće u sebi, dok je kroz otvorenu terasu promatrala svoj vrt, okupan samo svjetlošću noći. Bio je to vrt u kome je vjetar kidao ružine latice i nosio ih posvuda. Gdje su niske palme bile posute zlatnom septembarskom čarolijom. I jedan suncokret koji se našao u tom nepoznatom svijetu.
Dok je miješala boju, oprezno je posmatrala muškarca koji je haotično sređivao poslovne obaveze, rasporede, sastanke. Bio je zaokupljen ko zna čime, dok je ona bila zaokupljena njegovom pojavom. Bile su to dvije duše koje su pripadale različitim svjetovima, dva srca od kojeg je jedno voljelo duplo više, a da ovo drugo to nije primjećivalo, nije znalo.
Naravno da je ona pripadala drugom univerzumu, onom kojeg je zapustila i odbacila kako bi se uklopila u njegov.
Često se pitala šta je to što on najviše želi u svom životu, za čim čezne i potajno razmišlja dok skuplja obrve. Dok je ona potajno željela da bude njegova najveća želja u trepavici između dva prsta, u noći kada zvijezda zatreperi, a avion ostavi trag na nebu dok se probija između dva oblaka. Sve češće se pitala, da li su njegove oči, onako providne kao more, bile krive što je napustila svoj svijet mašte, snova, i pokušala da se uklopi u njegov tmuran, užurban i licemjeran. Ili su to bile njegove riječi, tako pitke i slatke da bi i sam đavo poklekao pred njima. Ali nije uspjela. Nikada nije ni bila dobrodošla u taj svijet. I ma koliko se trudila, dobro je znala, da njena isuviše nježna duša, nije mogla da podnese veliki pritisak, kao ni očekivanja, koje je njegov svijet zahtjevao.
I dok je stajala ispred platna snova, po kom je svakim potezom, oslikavala njihovu budućnost, živu i veselu, duboko u sebi je znala da je ona siva. A tako je željela da vjeruje u nju, njega, sebe, ovu jesen i septembar koji je prijetio da uskrati i poslijednje tople dane.
– Da li si znao da su suncokreti posebni?- Upitala je trudeći se da privuče njegovu pozornost, bar na kratko.
– Ne, odgovorio je kratko i sa primjesom dosade u glasu. Nije je želio uvrijediti, ali ni nastaviti razgovor o nekakvom žutom cvijeću.
– Znaš postoje i oni samonikli, baš kao i ovaj u našem vrtu. Ljudi samonikle suncokrete traže kako bi ih posjekli, samo zato jer privlače pčele više nego hiljade onih skupljenih na maloj površini.- Kratko ga je okrznula pogledom, želeći da provjeri da li je sluša ili je već zalutao u svoj univerzum, tamo gdje je ona rijetko kad boravila.
– Posjeku ih ni ne znajući da je njihov korijen ljekovit.- Gledala je kako užurbano nekom odgovara na poruku.
– Tako je i sa ljudima, ne razumiju ono što im nije slično. Možeš biti sunce koje ih grije. Možeš biti svjetlo u njihovoj tami, pa čak i lijek za sve njihove probleme, ali ako ne pripadaš njihovom svijetu, ako se ne uklapaš u njihovu tamu, smetaćeš im.
Ni poslije toga ništa nije rekao, jer je za njega to bio samo dosadan razgovor. Za nju je to bilo puno više. Tada se svako povukao u svoj svijet, iz koga se više nikada nisu vratili. Tišina je trajala sat vremena, nakon čega su je prekinuli njegovi koraci. Odlazio je u svoj kutak mira, ostavljajući je da se sama izbori sa svojim mislima.
Uvidjevši da je sama, ostavila je svoj pribor i izašla u vrt, ogrnuta samo mekim džemperom. Došla je do suncokreta i kleknula pored njega. Nježno je pomilovala njegove latice.
– Znaš, ja sam poput tebe. Zarobljena tamo gdje me ne žele. U svijetu kome ne pripadam. U kome on ne pripada meni.
Tada se prva suza skotrljala niz njen obraz. Bila je ogledalo njene nemoći i poraza. Nemogućnosti da se izbori za ljubav tog čovjeka.
– Zato ću uraditi ono što si i ti. Pustiću korijene tamo gdje me žele, iako ću srcem zauvijek ostati vezana za njega. Tako će mi biti puno bliže, nego što je sada. Tada je i druga suza odlučila da ostavi mokri trag na obrazu, kao pečat na donešenu odluku sudbine.
Prošle su godine od tog, njemu tada nebitnog trenutka i dosadnog razgovora. Uzdahnuo je gledajući u novinama njenu fotografiju, kako stoji pored slike suncokreta u svojoj galeriji. Ostvarila je svoje snove, maštarije za koje on nikada nije mario, niti vjerovao u njih. Mnogo je puta pomislio na taj svoj samonikli suncokret, kao i onu poruku koju mu je ostavila kada je odlazila:
Nemoj da budeš ljubomoran i ti ćeš jednoga dana otići!
Sada je stajao na istom onom mjestu, koje je ona obožavala i gledao u još jedan samonikli suncokret u vrtu, koji se unatoč korovu izborio za svoje mjesto. Svake godine u ovo doba zatekao bi po jedan suncokret, koji ga je sjećao na nešto još uvijek tako živo u njegovim uspomenama. Godinama ranije nije znao njegovu vrijednost, kao što nije znao ni vrijednost one samonikle ljubavi. One ljubavi koja u dosadnim trenucima može da priča o nekom divljem žutom cvijeću, koje je sada tako ličilo na nju. Otužno je uzdahnuo još jednom.
Uzdahnula je i ona, na drugom kraju svijeta, zalijevajući cvijeće i promatrajući suncokret na slici. Polako joj se približila i pomilovala latice na platnu. Samo to je bilo dovoljno da ga osjeti ponovo tu u blizini srca, koje je i dalje kucalo za dvije duše. I dalje je nosilo onu kap ljepote, samo za jedan dodir, za njegove prste, jer je još uvijek vjerovala u sudbinu i da će putevi jednoga dana možda opet da im se ukrste. Iako je svaki septembar prijetio da iščupa uspomene, sve je još uvijek podsjećalo na nešto samoniklo i sada tako daleko od nje. Nešto što je voljela više od svog samoniklog cvijeća i ovog platna uspomena.
Ileana Serra