Bilo je to njezino prvo ljeto, nakon godina izbivanja, provedeno na prekrasnim obalama njezine rodne države, iz koje su je prilike, nažalost natjerale u drugu državu.
Ovog ljeta se je ipak vratila svojim korijenima. Ali vratila se sama. Najviše je voljela uživati u samoći, u samoći razgledati što je željela.
Veronika, djevojka lijepa poput Snjeguljice, crne kose, blijedih obraza, žarko crvenih usana izlazila je baš iz supermarketa kad začu duboki muški glas od koje ju prođu trnci. Ali neki ugodni.
– Oprostite!- viknu netko za njom. Bila je sama i nije se željela okrenuti, zaustaviti…načula je već dosta vijesti o nestalim djevojkama.
– Oprostite!- ponovno netko viknu za njom i za tren se stvori ispred nje. Ukipila se. Njegov glas pratio je njegovo tijelo. Visoko, snažno, mišićavo…
– Da?-tiho upita.
– Mislim da je ovo vaše.- podigao je njezinu osobnu iskaznicu koju držao je u ruci – Zar ne…- brzo bacivši pogled izgovori njezino ime koje tako lijepo zvučalo je kad ga je on izgovorio svojim dubokim glasom-…Veronika?- zbunjeno ga pogleda. Osobna uistinu bijaše njezina.
– Zasigurno mi je ispala kada vraćala sam ju natrag u novčanik.- sramežljivo mu odgovori.
– Zasigurno.- Veronika je željela svoju osobnu natrag i krenuše rukom prema njemu, no on ju brzo odmaknu.
– Mislim da sam ipak zaslužio neku nagradu što sam ju pronašao.-uzbuđeno pogleda u nju, njegove riječi, kao da su je uplašile. Na njezinome lijepom licu odjednom stvorio se izraz odbojnosti. Izraz gađenja. Gdje je pogriješio, pitao se. Ništa odvratno mu nije bilo na pameti.-Kava, sok?-pokušavao je nekako izgladiti nastalu situaciju.
– Možda jednostavno da vam platim što ste ju pronašli. – krenula je prema torbici vadeći novčanik. Nije imao to u zamisli.
– Neka, hvala.- odmahnu rukom vrativši joj njezinu osobnu.
– Uzmite.- nudila mu je novce koje još uvijek držala je u rukama.-Ne želim vam ostati dužna.
– Već ćemo to nekako nadoknaditi.- okrenu se- Bilo mi je zadovoljstvo vas upoznati, Veronika-i ode svojim putem, ostavivši ju uzrujanom. Zbog čega, nije znala. Možda zbog njegove bahatosti? Ali zašto? Poznaje ga tek par trenutaka, ima ih još more kao on, zašto ju je onda on tako uznemirio. U biti, ona ga niti ne poznaje, ne zna niti njegovo ime, dok on njezino zna. I ta pomisao joj se nije niti malo svidjela.
Iste večeri sjedila je sama pod zvijezdama na pješčanoj plaži uživajući u svijetu mašte čitajući neku od hrpe knjiga što ponijela je sa sobom. Uživala je u svojoj samoći kad osjeti nekoga iza sebe.
– Zašto sjedite sami?-nije čula nikoga zbog glazbe koju slušala je, no kada joj je prišao bliže i stavio ruku na njezino golo rame, istog trenutka poskočila je sa strahom u svojim očima. Još jedan krivi potez danas.
– Jeste li normali?!-viknuše kad okrenula se je- Od kud’ vam pravo da mi se tako prišuljate?
– Ali nisam. Bio sam tu, pričao, niste me doživljavali.-
– Možda jer želim tišinu i mir!-vikne ponovno, ali sada ljutito.
– Nije pametno da sjedite sami. Gdje vam je društvo? Znate da se danas svašta događa.-u tome je, znala je, bio u pravu.
– Sama sam.
– Sama?-upita ju čudeći se.
– Da, a zašto ne bih? Došla sam na godišnji. Da se odmorim, opustim. Sama. Bez ikakvih obaveza.
– Nije li vam dosadno?
– Zašto bi bilo? Kada čovjek ima dobro društvo – pokaže na knjigu koju čitala je -nikada nije sam.
– No to nije isto kao pravo društvo.
– Imate pravo, nije. Još je ljepše. -nije se nadao takvom odgovoru.
– Želite li se možda pridružiti meni i mome društvu?-pokazao je na skupinu djevojaka i muškaraca nekih dvadesetak metara udaljenim od nje. Bacivši pogled na brzinu, shvatila je ono što je već znala. Ona nije za to.
– Hvala na pozivu, ali nažalost, morat ću vas odbiti.-vidjela je razočarani pogled u njegovim očima boje divljeg kestena.
– Bio bih veoma počašćen kada biste mi se pridružili, no ako je to vaša želja…-nakratko je nastala tišina pa je opet začula njegov lijepi glas.
– Izvinite me.- ostavivši je samu vratio se je svojim prijateljima. Ona je ponovno sjela na pješčanu plažu, ali nije se mogla usredotočiti na knjigu koju držala je u rukama. Njezine misli letjele su strancu koji napustio ju je prije par trenutaka. Zasigurno nema više od trideset godina, no njegovo ponašanje, respektiranje, njegovi maniri, škola su staroga kova. Još uvijek ne skrećući misli sa stranca koji privlačio ju je, nije niti primijetila kada ponovno je došao do nje. Ovoga puta dozvolio si je toliko slobode i sjeo tik do nje. Upitno ga pogleda
.
– Kada vi nećete k nama, onda ću ja k vama. Ne mogu dopustiti da jedna mlada djevojka poput vas sjedi sama u mraku. Prevelike su to opasnosti za nekoga poput vas.-gledala ga je još uvijek zbunjeno. Kroz glavu su joj sada prošle strašne misli. Možda je upravo on ta opasnost o kojoj neprestano govori. Možda joj baš on želi nauditi. Možda je čovjek što sjedi do nje neka vrsta psihopate. Uzrujala se je, počela vrpoljiti. Jedim dijelom željela je ostati ovdje, ali logičan dio nje govorio joj je da ode.-Što nije u redu?
– Mislim da bi se trebala vratiti u svoju sobu.- podigla se je no i on je ubrzo za njom te ju uhvatiše za ruku.
– Nemaš se čega bojati, Veronika ja sam Adam.- pusti joj ruku kako bi se napokon dostojno upoznali. Nekako je uspjela prihvatiti
– Ne bojim se.- sramežljivo mu se osmjehnu. No istina je bila da se je bojala. I previše. Razlog nije ležao samo u činjenici da je on potpuni stranac,bojala se da bi mogla učiniti nešto sto nije željela. Privukao ju je odmah kada ga je uvidjela i to ju je plašilo više od pomisli da je on neki ubojica. Nije bila spremna za nove ljubavi. Ne još. Stara je još uvijek i previše boljela.
– U očima ti vidim strah. Vidim da me se bojiš . Ako ti je nelagodno možemo otići negdje gdje ima više ljudi.- on jednostavno nije odustajao.- ipak još uvijek si mi dužna zbog osobne.- zadovoljno joj se nasmiješi.
– Ponudila sam da platim.-jedva je uspjela izgovoriti rečenicu kada on prišao je na centimetar od nje.
– Ali je ne želim novce. Ja želim tvoje društvo kao nadoplatu.-to je znala je ,bila igra zavođenja. Igra zenskaroša. Koliko je samo željela odustati od nje,ali nije mogla. Željela je ipak vidjeti u kojem pravcu vodi.
– Dogovoreno.-pružila mu je ruku.-Možete mi se pridružiti sutra ujutro na pikniku uz izlazak Sunca.-pogledao je na sat. To će ubrzo. No morao joj je odati priznanje. Prihvatila je njegovu igru no pod svojim uvjetima.-U četiri ujutro čekati ću vas ovdje. To je moja isplata za vašu ljubaznost što ste mi vratili osobnu.-nikada se rano tako nije ustao. Bar ne na godišnjem. Imala je pravo rekavši da ne možeš uživati s društvom kao sam. Zbog društva mijenjaš svoje planove. Ona nema tih problema. Ponudio joj je svoje društvo,prihvatila ga je,no bez mijenjanja svojih planova. Zar je ona vrijedna muka koje mora proći,muka mijenjanja svoga rasporeda. Čekala je u neizvjesnosti grickajući svoju donju usnicu. Uvijek je to radila dok je bila nervozna. Promatrao je. Možda je ipak bila vrijedna svega toga.
– Dogovoreno.-
– Sada vam, Adame, želim laku noć. -pokupivši svoje stvari jednostavno je odšetala od njega. Nije bio niti svjestan što se dogodilo. Već odavno poljubio bi drugu djevojku na mjestu Veronike, želio je nju poljubiti, odvesti u krevet i zaboraviti. On je jednostavno bio takav. a sada…sada je pristao na romantičan izlet. To nije njegov način. Razmišljao je, neće se pojaviti, ne želi, koliko je već djevojaka ostavio na cjedilu. Muškarac zgodan poput njega mogao je imati koga god je želio.
Svoj izgled koristio je do maksimuma, jednu ostavi naiđe druga. Da,tako učinit će i s Veronikom. Sada je već odlučio krenuti u akciju. Ljeto je. Sve je krcato slobodnim djevojkama željnim avanture. On će biti njihova avantura. Doista je naumio da zavede pokoju djevojku,no niti jedna mu nije bila zanimljiva. Njegove misli vraćale su se sramežljivoj,uplašenoj,usamljenoj djevojci. Znao je da može imati bilo koju, da može provesti noć s kojom god odabere, ali pomisao da se izvuče iz kreveta druge i s Veronikom ode na piknik gadila mu se.
Želio je da mu druge odvuku misli s crnokose djevojke, zašto je onda pomišljao da ode s njom na piknik? Na iznenađenje njegovih prijatelja pozdravio se s njima i krenuo u svoju sobu izgovarajući sa da ima nekih neodgodivih obaveza u rano jutro.Za par sati naći će se s njom. Nije želio izgledati umorno,nije želio izgledati rastrojeno,neispavano. Od kada je to njega briga kako izgleda,pomislio je. Njegovo zgodno lice bilo umorno ili rastrojeno uvijek je privlačilo hrpu djevojaka. Što ga onda briga sto će ona pomisliti o njemu?
Prebrzo je došlo“kobno“ jutro, nije mu bio problem ustati se. Ustao se je i prije vremena. Spremio i čekao. Njegov brat tek se vratio iz noćnog izlaska.
– Bit će da je neka posebna.
Adam ga oštro pogleda. Brat ga je pozanavao bolje od ikoga – Ne gledaj me tako. Kada si ti propustio priliku za neku aferu?- bio je u pravu. Nakon što je raskinuo zaruke sa svojom do sada najvećom ljubavi, zakleo se da se nikada vise neće zaljubiti. Bili su premladi. Od srednje škole do dvadesete godine bili su zajedno. Onda je ona odlučila otići. Prošlo je već devet godina još nije prekršio svoju zakletvu.
Požurio se i stigao na dogovoreno mjesto i prije vremena. Ne želi da ona čeka. Sjetivši se da je spomenula piknik uhvatio je prvu deku koju našao je kako ne bi sjedili na još uvijek prohladnoj plaži. Išla mu je u susret, vidio ju je kako mu polagano prilazi. Srce mu počne sve jače kucati. Prebrzo se događa sve. Poznao ju je tek jedan dan. Želio se okrenuti i pobjeći kada ga je zaustavio njezin sramežljiv osmijeh i nježan glas.
– Dobro jutro.- tiho ga pozdravi. Ne,ne može otići i ostaviti nju na cjedilu.
– Dobro jutro i vama.-tiho je pozdravi promatrajući ju u lijepoj crvenoj ljetnoj haljini koja vukla se po plaži. Njezina lijepa kosa uokvirila je njezino lice anđela. Prostro je deku po plaži i pokazao joj da sjedne.
– Oh hvala!- sramežljivo mu odgovori. Ukrao je njezin zbunjujući izraz. Nije očekivala ništa od njega.-No ja sam ponijela svoju.-izvadivši je iz korpe prostrla ju je do njegove-Sada svatko može biti na svojoj strani!-nije mu se svidjelo u kojem pravcu ovo vodi. Želio je biti u njezinoj blizini, osjetiti njezin dodir. No ipak, prihvativši njezinu igru, sjeo je na svoju stranu.
– Osim toga, nisam ništa drugo ponio. Da ste mi dali više vremena, možda bih se i uspio pripremiti.-
– Nije važno. Ja sam ponijela sve što je potrebno.- iz korpe je izvadila sendviče složene za piknik, sok, vodu, čokoladice pa čak vino i pivo.- Ne znam što pijete, pa sam ponijela svašta pomalo.
Promatrao je pokrete njezinog tijela, njezine lijepe crvene usne koje mamile su ga na poljupce. Ali ništa nije učinio. Uživali su u priči, u prizoru Sunca koje izdizalo se i privodilo kraju piknik napet od uzbuđenja i strasti koje ipak nisu izlazile na površinu. Piknik sačinjen od želje da ju poljubi. Da bude njegova. Sunce je zašlo,ona njegova nije postala. Razdražila ga je njegova nesposobnost,njegova nespretnost pred njom. Koliko je samo noći proveo s različitim ženama , koliko ih je samo zaveo kao iz šale. No ne i nju.
– Vrijeme je da pođem.- osjetio je ljutnju zbog njezinih riječi! Nije ju želio pustiti.
– Kamo?-razdraženo upita.
– Imam nekih obaveza.
– Niste li rekli da ste na godišnjem sami upravo zato jer želite biti bez obaveza!?-ljutito je upitaše kao da ima pravo na nju,na njezino vrijeme.
– Da.- ljutito mu odgovori.- No to ne znači da nemam nešto drugo u planu.
– A što bi to moglo biti?- u njegovoj glavi stvorila se slika nje kako se druži s nekim drugim muškarcem,kako mu poklanja očaravajući sramežljiv osmijeh, kako mu poklanja svoje dragocjeno vrijeme. Nije mu se svidjela ta pomisao. No znao je da nema nikakva prava utjecati na njezino slobodno vrijeme. On je ipak tek stranac u njezinome životu.
– To nije vaša briga!- ljutito se ustade i povuče svoju deku kako bi ju spremila. Nije ju mogao pustiti da samo tako odšeta od njega. Ne još . Brzo se podigao i povukao njezinu deku na svoju stranu.
– Što to radite!?-bijesno je vikala.- Pustite!-no on ju dekom privuče bliže sebi. Na par centimetara od njezinih lijepih usana.
– Ne želim-oholo joj odgovoriše. Zadrhtala je,mada nije željela pokazati,privlačio ju je ma da nije željela priznati.
– Kako hoćeš!-bijesno odgovori,pusti deku,pokupi korpu i okrenu se da ode. Pakosnica mala, bilo je ono što mu je u tom trenutku prošlo kroz glavu. Smekšat će on taj prkos. Bezobrazno je bacio deku na nju na koju se ona spotakla i pala na plažu. Čuo je kako nešto puca. Časa i boca od vina prisjetio se prekasno, a onda mu sine užasna misao, mogao ju je povrijediti. Brzo je dotrčao do nje želeći joj pomoći da se oslobodi deke no pogled u njezinim očima nije mu se svidio. Ljutnja,bijes,tuga…i ljutnju i bijes bi već nekako pretrpio,ali tuga…
– Dozvolite mi da vam pomognem.- pružio joj je ruku koju ona prijezirno odbaci.
– Ne treba mi vaša pomoć.- pogledala je u korpu u kojoj je sve bilo razbijeno. Suze samo što nisu potekle niz njezino lice. Zar zbog obične šale ,upitao se.
– Veronika, oprosti, molim te. Nisam želio, ako treba kupit ću ti nove čaše.- ljutito se brzinski ustala i našla licem u lice s njim.
– Kao prvo vi i ja nismo na ti, a kao drugo ne želim ništa vaše. Ovo je tek bila zahvala za osobnu,al naše druženje završava ovdje i sada.-okrenula se i otišla. Ostao je sam. Kako je mogao tako pogriješiti? U čemu je pogriješio, upitao se. Ovo je trebala biti jedna šaljiva situacija. Trebali su završiti skupa ležeći na plaži, trebao je završiti pokraj nje ljubeći joj predivna usta, dodirujući joj meku kožu…ali sve je pošlo po zlu. Nikako mu s njom ne ide onako kako je on zamislio. Možda je najbolje onda da odustane od nje.
Kako je bila samo ljuta na sebe. Nakon godina provedenih sama željela je biti ponovno voljena, željena, ljubljena. No strah zbog lošeg odabira muškarca kočio je njezinu strast. Bila je možda ipak spremna popustiti lijepome Adamu, no njegov postupak uništio je njezino samopouzdanje. Nije mogla prolaziti isto. Bilo je previše bolno sjetivši se prekida veze s čovjekom koji varao ju je, koji izbacio ju je iz njihovog zajedničkog stana optužujući da je ona svemu kriva, čovjekom koji namjerno razbio je njezine stvari izbacujući je van, čovjekom koji lupio ju je kada otkrila je da ima drugu. Nije mogla podnijeti još jednom isto. Znala je da je Adamov čin bio da ju zaustavi, primijetila je koliko želi da ostane, baš kao i ona, ali stare uspomene vratile su se.
Sišla je iz svoje sobe u predvorje hotela. Ostala je zapanjena ugledavši ga kako razgovara s recepcionarkom., držeći buket cvijeća u rukama i smijući se. Još jedan ženskaroš, pomisli. No ona nema pravo na njega, zašto joj onda smeta što razgovara s drugom? Njih dvoje nisu čak niti prijatelji.
– Gospođice Petrić.- obratila joj se recepcionarka na koju bijaše ljuta bez razloga. Okrenuo se i ugledao ju. Njegovo srce još je jednom danas poskočilo.- Ovaj gospodin ovdje pita za vas. Traži vas cijelo jutro. Rekli ste da vam ne spajam nikakve pozive.-
– Hvala.- ljubazno odgovoriše. Znači, ipak je tražio nju. U svojoj glavi likovala je zbog pomisli da između lijepe recepcionarke i nje, traži ipak nju.
– Gospođice Petrić, molim vas, možemo li razgovarati?- pružio joj je buket ruža s jednom, dok je s drugom rukom pružio joj paket čaša. Prihvatila je poklon.
– O čemu?.upita ga bezobrazno.
– Molim vas, ako može negdje nasamo.-
– Sve što smo imali reći, već smo si rekli. – vidio je prkos u njezinim lijepim očima. Osjetio je prkos u njezinome lijepome glasu. Nečime ga je začarala. On je bio vrhunski zavodnik, zar da pada na koljena zbog neke obične žene? Ali polagano ipak padao je.
– Samo sam se želio još jednom ispričati zbog svojih postupaka. Nisam mislio ništa loše, samo…- dobro je znao što je mislio. Želio. Nije znao da ona želi isto, samo , kočnice prošlosti su joj branile.
– Nema potrebe. Već ste se ispričali. A sada, oprostite, moram ići.
– Naravno. Imate obaveza.- iznerviran nije više znao što učiniti. Ovo je bio posljednji pokušaj. Neće više on trčati za njom. Natjerat će on nju da ona trči za njim. Okrenuo se prema recepcionarki, do kraja smjene, znao je, može biti njegova. Ali on ne želi nju.
Prošao je dan, prošlo je dva dana, prošlo je tri dana…nije ju nigdje sreo. Njegov odmor ubrzo će biti gotov a nije se pomaknuo s mrtve točke što se tiče Veronike. Njegov plan nije uspio.
Sve tri večeri sjedili su svatko na svojoj strani baš kao i one prve. Znao je da je ona tamo sama s knjigom, znala je da je on tamo s društvom. Čula je njegov zavodljiv glas, njegov čaroban osmijeh. Namjerno je dizao glas u nebesa, namjerno se glasno smijao, znao je da ga čuje. Želio joj je prići više od ičega, više od ičega željela je da joj priđe. No nisu posustajali. Oboje prkosni, oboje tvrdoglavi.
Njezin godišnji ubrzo završava. Pitala se hoće li žaliti ako propusti priliku. Zapravo, bila je sigurna da ju je već propustila. Mlada je, nema veze, nema nikoga zbog koga bi joj srce poskočilo. Nikoga u koga je zaljubljena, ali pokraj njega…pokraj njega njeno srce brže zaigra, pokraj njega njezinim tijelom prolaze trnci. Privlači ju. Privlači ju i više no što je bila spremna priznati. Potrudio se je oko nje, a ona…ona ga je odbacila poput stare krpe.
Ostalo je još samo četiri dana do odlaska. Odlazili su istoga dana, spomenuli su to negdje usput u razgovoru uz izlazak Sunca.
Još samo tri noći. Sjedila je sama kao i prve večeri pokušavajući se usredotočiti na svoju knjigu, no misli njezine letjele su dvadesetak metara od nje. Letjele su njemu. Koliko je očajnički sada željela biti dio njegova društva. Popustit će, pomišljala je, prići mu, ispričati se za svoje ponašanje, nadati se…nadati se čemu? On je mogao imati koju poželio je. Jednom poželio je i nju, nije mu dopustila, zar doista misli da ju želi još uvijek? Djevojke na plaži okretale su se za njim. Prelijepe djevojke, što je ona imala za ponuditi? Ništa naspram njih.
Možda je propustila priliku da osjeti njegov dah na svojoj koži, da osjeti njegove usnice na svojima, da osjeti toplinu njegova dodira, ali neće propustiti priliku da mu se ispriča.
Tek što se ustala, uvidjela je da i njegovo društvo negdje kreće. Pogledao je u njezinome pravcu. Uvidjevši da je krenula prema njima, šapnuo je nešto čovjeku do njega i ostao stajati.
Ostalo je još tri noći. Jedne od njih bit će njegova makar morao pasti na koljena pred njom. Želja za njom bila je veća od bilo kakvoga ponosa. Gledala ga je kako stoji lagano praveći korak po korak naprijed. Uvidjevši da se približivala uspaničarila se. Njezina hrabrost raspršila se u tisuću komadića. Zašto joj se odjednom približava, baš sada? Bila je spremna mu se ispričati, ispričati nasamo, dok je ipak njegovo društvo bilo u blizini, dok je ono tamo, no biti sama s njime? Ustuknula je korak natrag. On se je približavao sve više. Željela je pobjeći što dalje no na njezinu žalost njezine noge nisu željele surađivati. Polagano je samo sve dublje zalazila u mrak. Iznad nje sijale su zvijezde praveći društvo punom žutom mjesecu koje osvjetljavalo je more što šuštalo je pokraj nje…a ispred nje bio je on.
Hodajući unatrag, spotaknula se o nešto i upala bi u more da ju on nije uhvatio. Zadrhtala je od njegovog dodira.
– Veronika.- obratio joj se tihim promuklim glasom. Mogla je u njegovom glasu osjetiti želju. Želju za njom. Ili joj se to samo čini? Možda je ona željela da zvuči tako,? Pogubila se u njegovom zagrljaju, u njegovim lijepim divlje kestenjastim očima.- Što radite? Skoro ste pali.
– Spotaknula sam se.-tiho izgovoriše.
– Vidim.- pustio ju. Na njezino razočarenje. Nije željela da ju pusti. Žudjela za njegovim dodirom- Ali zašto ste išli unatrag? -smetena nije znala što da mu kaže. Da je bježala od njega? Ali on je bio tako ljubazan prema njoj. Uvidjevši da njenoga odgovora nema s pričom je nastavio on.
– Došao sam se još jednom ispričati. Uskoro odlazim, ako ste slučajno zaboravili-kako bi mogla zaboraviti to? Pomislila je, čak i da hoće, nemoguće je.-Ne želim da ti ostanem kao loša, ružna uspomena s godišnjeg.- nasmijao se. Njegov osmijeh privlačio ju je previše. Red je na njoj da nešto kaže. Ali nije mogla. Mislila je samo o njegovim lijepim usnicama, o njegovom zavodljivom osmijehu. Nastavio je.-Nismo se mnogo družili, ali ipak sam mislio da si pričljivija.- gledao ju je pogledom koji više nije moga izdržati.
– Da.-napokon je uspjela nešto izustiti.- Samo…
– Samo što?- prišao joj je previše blizu. Toliko da je osjetila njegov uzbuđeni dah na svojoj koži. Njegove usnice bile su tako blizu da ako bi se samo popela na prste mogla bi ga poljubiti. Da li je spremna prijeći tu granicu?
-U redu je.-rekla je.- Ja sam se u biti htjela ispričati tebi Adame za svoje ponašanje. Možda sam ipak malo pretjerala. -Nije želio odgovoriti. Nije svojim riječima želio uništiti i ovaj trenutak. I ovu priliku. Uništio ih je već i previše. Ali sada ne. Ne sada kada mu je tako blizu. Osjetio je njezino drhtanje. Nije bilo hladno da bi to bio razlog njezinoga drhtanja. Znači ipak ima nade da bude makar samo jednu noć njegova. Pa zbog nje odbio je svaki mogući izlazak, svaki mogući spoj. Ona to ne zna. Zbog nje nije bio niti s jednom drugom djevojkom ovoga godišnjeg. Ovoga puta želio je samo nju.
– Oboje smo.- napokon je rekao.
– Ne…-popuštala je. – Ti nisi učinio ništa loše. Moja reakcija bila je…pa bila je malo previše bezobrazna.-zagledao se o nju pogledom punim požude. Vrijeme je da ode, pomišljala je.-Oprosti.- rekla je i krenula.- Moram ići
– Gdje?- uhvatio ju je za ruku ovoga puta odlučan u namjeri da ju ne pusti. Njezino tijelo zadrhtalo je od njegova dodira.
– Kasno je.- uspjela je nekako promucati.
– Doista? – razočarano je upitao. Pogledala ga je. Njegova požuda pretvorila se je u čežnju. Srce joj se stezalo.
– Da.-tiho odgovori.
– Ja mislim da nije.- privukao ju je snažno sebi u svojoj zagrljaj i napokon spustio svoje usnice na njene. Njom su prošli trci strasti. Ljubio ju je uzbuđeno, požudno, strastveno, nije se bunila. A onda se odmaknuo od nje. Ostala je zbunjena.- Samo poljubac da ti poželim laku noć.-nije mogla povjerovati u ono što čuje. Zar će ju sada samo tako pustiti da ode? Ako je to njegova želja, tko je ona da mu je uskrati?
– Laku noć onda.- razočarano , pomalo tužno rekoše.- Sretno na putu.- ponovno je krenula prema hotelu kad osjeti njegove ruke oko svoga tijela, njegov topao dah na svome vratu, a kod uha njegov tihi, neodoljivi glas.
– Doista si tvrdoglava.- tiho joj je šapnuo.- Doista si veliki inatlija.- okrenu je u svome zagrljaju i ponovno poljubi. Ovoga puta se je prepustila. Uživala je u njegovom dodiru.- Zar si doista mislila da ću te samo tako pustiti?-pitao je, no ona nije mogla doći do riječi od njegovih vrelih poljubaca.
– Nisam znala…-započela je, no nije uspjela završiti jer ju je on prekinuo.
– Ludice mala, zar da te pustim samo tako sad kada si napokon moja? – nasmijao joj se ne znajući da ju je samo još više privlačio.
Ostalo je još malo vremena za njihovu strast. Zadnja tri dana prije kraja godišnjeg proveli su svaku minutu zajedno, zagrljeni šetajući gradom, ljubeći se gdje god su stigli,a noću…noć je bila posebna…ispunjena ljubavlju, uzbuđenjima, strašću…kako je samo kratko vremena ostalo. Zbog njihove tvrdoglavosti inata i prkosa…njezine usne gorjele su od njegovih strastvenih zavodljivih poljubaca, njegove snažne ruke tražile su njeno prelijepo tijelo…kako je samo požalila svoju tvrdoglavost, svoju glupost odbijajući ga. Eh, kad bi mogla vratiti vrijeme…
Iskoristili su svaku minutu svoga preostaloga godišnjeg kako bi proveli zajedno…njihova privlačnost bijaše i više no očita, a onda…nažalost, stigla je i posljednja zajednička noć.
Znala je da će ovo biti samo jedna od ljetnih avantura, da bit će samo još jedna na njegovome popisu osvojenih djevojaka, ali ipak…bilo je teško samo ga tako pustiti.
Stigla je noć strastvenija od bilo kojeg trenutaka provedenih zajedno, nož prožeta iskrama strasti, tugom…nije želio priznati, nije ju mogao pustiti…bila je očaravajuća, pametna , lijepa, draga…nije želio priznati, napokon je nakon godina, uistinu uživao u društvu neke djevojke. Ali znao je, svemu jednom dođe kraj.
Pustiti će ju sada, neka ima lijepe uspomene na njega. Neka ima lijepe uspomene na ovo ljeto. On…on joj ne može i ne želi uništiti život koliko god da se njegovo srce bunilo i zahtijevalo nju, njezinu blizinu.
– Bilo je ovo lijepih par dana.-šapnu joj na uho dok je ležala u njegovom vrućem čvrstom zagrljaju.-Prelijepih.-okrenu se prema njemu sa smiješkom ne znajući da je njezin osmijeh stvorio rat između Adamovog srca i Adamovog mozga. Mogao bi se naviknuti na ovo. Buditi se jutrima držeći ju u zagrljaju. Ali što će joj može pružiti u životu? Laži, konstantno kašnjenje, svađu, tuđi ruž na svome ovratniku. Zar bi ona mogla promijeniti njegovu narav, pitao se. Gledao je u nju, njezin lijepi sramežljiv osmijeh, njezine oči ispunjene srećom…ne, ovo će biti njihova posljednja noć.
Promatrala ga je ležeći u njegovom toplom zagrljaju pomišljajući kako bi se često mogla ovako buditi. Ovijena njegovim snažnim rukama. Bilo bi lijepo ponovno imati nekoga u svome životu, nekoga uz sebe. Ali znala je to, ovo je bila samo avantura. Ljetna. Ljetne avantura, takve ne traju zauvijek. Svatko će sutra sjesti na taxi i otići svojim putem. Ostat će samo lijepa uspomena u njezinome životu. On je to želio. Samo jedan dobar provod. Nije joj bilo žao što prepustila mu se, nikada, znala je za tim neće žaliti…ali žalit će zauvijek što završava ovdje i sada. Zauvijek.
– Da.-pomalo tužno se složi s njime.- Prelijepih. – okrenula se je kako bi se mogli naspavati za idući naporan dan. Okrenuo se za njom još uvijek ju ne ispuštajući iz svoga zagrljaja. Kako bi samo volio da nju nikada ne mora pustiti. No niti jedno od njih nije uistinu moglo spavati. Zašto je morao naletjeti baš nju, kada zakleo se da ga niti jedna više neće imati. Zašto je ona posebna, zašto pred njom osjeća se ranjivo? U jednu stranu nije mu se svidio taj osjećaj, a opet…nije li prošlo i previše godina? Možda bi ona mogla izliječiti njegovo bolno srce?
Na njihovu žalost, Sunce se je prebrzo ustalo i otjeralo noć. Njihovu posljednju. Željeli su da traje zauvijek, no znali su nije moguće.
Poljubivši ju probudio ju je iz lakog sna.-Dobro jutro. Vrijeme je da se ustane. Vrijeme je da se pođe.-osjetila je u njegovom glasu tugu. Zar je moguće da mu je žao što ju ostavlja? Ne, ne , sve je ona to samo umislila. Željela je da mu bude žao, nije tako zvučao.
Okrenula se je prma njemu, no on se je brzo izmaknuo, ustao i stao okrenut leđima nasuprot nje. Nije ju želio niti pogledati. Znala je, ljuto pomisli, cilj mu je bio samo ju zavesti i odvesti u krevet. Što je drugo mogla očekivati od osobe poput njega. Dobro je znala za njegovu reputaciju ovdje. Godinama je dolazio , priče su kružile posvuda. On je samo jedan bezobrazan, ali previše zgodan, prelijepi, šarmantni ženskaroš. On ne mari za tuđe osjećaje, mada nije stekla takav dojam dok provodila je vrijeme s njime. Prema njoj bio je veoma pažljiv, brinuo se je i previše, činio sve samo da joj ugodi. Možda je to samo njegova taktika zavođenja.
Gledao je kroz prozor njene sobe. Ne može se okrenuti i pogledati ju. Čvrsto je odlučio da ovo će biti njihov posljednji susret. Želio ju je upitati za njezin broj (na godišnjem mu nije trebao jer provodili su doslovno svaki trenutak zajedno), ali odustao je. Zar da se vrati natrag i sebe i nju muči? Jer mučili bi se. Krenulo bi kao dopisivanje, želja za njom bila je već sada veća od samoga dopisivanja. Želio bi ju uz sebe. Da joj ponudi vezu na daljinu, nije dolazilo u obzir. Pa on ne može biti vjeran niti dok mu je cura u blizini, kako bi onda bio vjeran dok je on na jednom, a ona na drugome kontinentu.
Ne želi joj priuštiti takvu muku. Ne, ispravio se je, nije mogao priuštiti sebi toliku muku, toliko patnje. Ne bi imao mira kad bi znao da je daleko od njega, ne znajući što radi, ne znajući da li je netko drugi u njezinoj blizini…stresao se je od pomisli da ljubi nekoga drugoga…da ju netko drugi dira svojim prljavim prstima…ne može si priuštiti tu neizvjesnost, udaljenost, te pomisli…ne može…najbolje je da ovo ostane samo uspomena. Najbolje za nju i njega je da se ovo okonča ovdje i sada. Zauvijek.
– Oprosti još jedno ako sam ti ikako pokvario ljeto svojim ponašanjem.- glas mu je drhtao. Želio je reći ostani, dođi sa mnom, trebam te. Prešutio je. Ustala se je, čuo ju je, nije se mogao okrenuti, i prišla mu …
– Kao što si rekao bilo je ovo lijepih par dana. Vrijeme je da se sada raziđemo.-hladno mu odgovoriše. Nije željela zvučati povrijeđeno njegovim ponašanjem. Ni tada se nije želio okrenuti, a onda je pošla prema vratima. Otvorila ih.-Vrijeme je da odeš. Moram se spakirati.-ima još na milijun žena, kada se vrati doma, naći jednu, dvije, tri, pet, zaboravit će na nju. Nabacivši masku ravnodušnosti, ponosno je došetao do nje, na njene usne spustio dugi strastveni poljubac od kojeg se topila. Nije se željela topiti zbog njega.
– Sretno.- tiho joj izgovori. Istrgnuo je vrata iz njezinih ruku i tako snažno zalupio s njima za sobom da je poskočila od straha. Stajao je ispred njenih vrata. Samo je potrebno da uhvati bravu otvori ih i uhvatio ju snažno, da joj kaže da ju želi više od ičega. No poput kukavice je otišao.