Lutam po snovima s nadom da ću te sresti
Brezama bijelim šapnula sam tvoje ime
Šapuću ga dok se vjetar poigrava njihovim krošnjama
I dozivaju njišući se u ritmu mojih uzdaha
Oblaci bijeli nad njima plaču
Suzama svojim umivaju im lišće
Kiteće ih sjajnim biserima
Dan polako svome kraju klizi
Sunce se s njim oprašta s darujući mu dugu
Kao zavjet vječne ljubavi
Polako se spušta noć
Svojim mekim dodirom unese mir
Utihnu glasovi
Zamru žamori
Ponoć je valjalo bi na počinak poć’
Ja, zatvorim oči i na tebe pomislim
Dobro je ..pod istim nebom si
Od siline misli um mi se zamuti
A mašta zapleše po daskama sjećanja
Izmami mi uzdahe od kojih breze zadrhte
Bijele poput svitanja u tamnim noćima
Od želje izgorim u pepeo se pretvorim
Snagom volje
Iz pepela se vinem u visine
I srce prevrim da te ne volim
Vivien Lee
Pingback: ŠUTIŠ...TI OPET ŠUTIŠ | Priče iz života