Ponekad čovjek sebe uvjeri kako je presjekao pupčanu vrpcu koja ga veže za određene ljude, događaje situacije i krenuo dalje, a onda ga s vremenom počne nešto gušiti, steže ga u prsima, ne da mu da diše korak mu postaje sve teži i shvati, pupčana vrpca za koju je mislio da ju je prerezao,zapravo, mu se omotala oko vrata i prijeti da ga uguši.
Pomisli da ju ponovno prereže ali se urezala toliko duboko u tkivo da ju je nemoguće prerezati a da se na smrt ne povrijedi. Preostaje mu samo da ju odmota pažljivo, pazeći da ju ne zategne još više da ga ne bi ugušila.
Što ju više odmotava jasnije su slike koje je mislio da su zauvijek nestale, isplivavaju stvari za koje je mislio da ih je zaboravio. Uspio je, vrpca se odmotala a s njom i puno toga što je godinama bilo zakopano.
Napokon lakše diše, ali i dalje vraški boli.
Vrpca je bila toliko duboko urezana u tkivo da je ostavila duboke rane koje sad treba zaliječiti. I krene proces liječenja.
Proguta pregršt gorkih pilula,ponekad krenu suze zadržavane godinama, pucaju okovi obzira, lažnih nadanja, pogrešnih pretpostavki, zabluda…..pucaju prijateljstva, veze brakovi..lom na sve strane a najveći u njemu samome…
.
I napokon su i rane zacijelile. Ostao je samo ožiljak koji zaboli kad mijenja se vrijeme, kad te nešto podsjeti, kad ti se nečije oči učine poznate. Kad kiše liju danima i magle se spuste, kad tišina zazvoni gromoglasno..