Nije mi ništa….

Nikad ti nećeš razumjeti tu prazninu u mojoj duši, nekako znaš da ju ne možeš ispuniti pa ju puštaš na miru. Ponekad,  samo sekundu zastanem u sred rečenice i osmjehnem se, skoro pa neprimjetno, ali ti primijetiš, pa me pogledaš, trenutak razmisliš da li da me upitaš, ali nikad nisi…Osjećaš da ti ne bi mogla reći, objasniti, jer ne mogu ni sebi..

Na znaš da ja to sve vidim, primijetim, meni ništa ne može promaći.

Kad mi se pogleda zamagli pa odlutam, ….uvijek ti kažem: „Nije mi ništa! Pusti proći će! To su samo moje gluposti”, razumiješ i ne razumiješ, ali ne kopaš, ne insistiraš…Samo te ponekad zasmeta..ne kažeš da je to, nađeš neki razlog….ali ja znam i nisam sretna zbog toga, ali ne mogu tu ništa, nije u mojoj moći. I pored sve snage volje i želje nisam ju uspjela zatvoriti, zaboraviti.

Uvijek sam ti nastojala nadomjestiti taj dio mene koji fali....bilo ti je i to dovoljno. Dobro je da je..

Znam uvijek ću ti ostati pomalo daleka, nerazumljiva…strana. Nikad me nećeš razumjeti..nisi ti kriv, ja sam….Oprosti nisam htjela, nije bilo namjerno..Trudila sam se i dala sve od sebe, ali ,ponekad, to nije dovoljno….Čak sam jedno vrijeme mislila i da sam uspjela..O, nitko sretniji od mene! Uspjela sam prevariti i sebe, ali ne ide to tako. Srce se ne može prevariti …srce ima neku svoju politiku koju mi ne razumijemo i ne sluša, tvrdoglavo je. Ne možeš mu narediti.

Zadovoljan si s onim što sam ti dala….Puno je to, prepuno…daleko više nego li da ne postoji ta prokleta praznina, možda da nije nje ne bi bila to što jesam, ne bi davala koliko jesam. Cijeniš ti to, a ja cijenim to što ti cijeniš sav taj moj napor pa vraćam dvostruko, trostruko. Krivnja je đavolji alat, srećom imam dobrog anđela čuvara koji se svojski trudi sačuvati mene od mene!

Uvijek sam ti nastojala nadomjestiti taj dio mene koji fali....bilo ti je i to dovoljno. Dobro je da je..