Ugledala je nekakav sjajni trag koji je vodio u šumu. Male, svjetleće mrlje po travi izgledale su poput tisuće sićušnih svitaca koji su posljednjom snagom volje odolijevali ovozemaljskoj tami, žrtvujući sebe zarad vjerovanja u bit sopstvenog postojanja. Bestraga, činilo se kao da su nečiji snovi razbijeni na bilione malih paramparčadi.
Nastavila je hodati po toj svjetlećoj liniji, brani između dva svijeta, ostavljajući za sobom dijelove žene koja je nekad bila. Nije se trudila više lijepiti te brazde svoje iluzije, pukotine natrpane lažima o sebi, koje je sama stvorila. Oslobađajući se svega što je posjedovala, svega što je vjerovala da posjeduje.
Pogledala je unutar svojih grudi, osjećajući i dalje tu malu stvar koja bije unutar grudnog koša, održavajući je u životu iako se nije osjećala živom. Bila je prikaz onoga što joj je jebeno čovječanstvo učinilo. Što joj je on učinio. Duša je bila poput bojnog polja. Od toliko rana, više nije ni boljelo.
Predala se slatkoj otupljenosti uma, zarazom zvanoj ravnodušnost. Zalazeći dublje u šumu, podizala je bedeme oko umornog tijela. Ispijenog izgleda, razbarušene kose i tog plavog, morskog pogleda, izgledala je poput polovne zvijezde. Samo što polovne zvijezde ne postoje. Postoje samo one koje su predugo rasipale svoj sjaj na one što imaju slijepo srce.
Kristijan Đaković