POGREŠNA ODLUKA VII poglavlje – KRAJ..

 

Izašla sam vani a Ivan me je čekao malo podalje od ulaza. Prišla sam mu a on me primio za ruku.

– Idemo u motel – rekao je

Otrgnula sam ruku:

– Ne! – rekla sam – ne idemo nigdje.

– Želim razgovarati s tobom

– Možemo mi i ovdje razgovarati nema potrebe da idemo negdje, a mislim da nije ni vrijeme ni mjesto za neki ozbiljniji razgovor.

– Dobro! Ja sam ovdje još kratko vrijeme, u srijedu idem u četvrtak moram biti na poslu. Reci mi jesi li odlučila što ćeš dalje. –  Upitao je.

– Ne – rekla sam – nisam baš imala vremena za razmišljanje. Nazvat ću te pa se nađemo nekad u utorak do tad ću odlučiti.

Ja sam već nakon one večeri bila donijela odluku ali nisam mu to mogla sad reći jer nije bilo mjesto za to a i on je bio poprilično popio tko zna što bi mogao napraviti.

– Zašto Josipi nisi ništa rekao? – pitala sam.

– Jer sam mislio da nije nešto što bi trebala znati.

Podigla sam obrve i pogledala ga upitno.

– Kako to misliš?

– Već sam ti rekao da je naš brak čista formalnost i obadvoje smo toga svjesni. Tu smo samo zbog djece.

– Mislim da ona ne misli tako, ali ako ti tako kažeš.

– Može se ona zavaravati koliko želi to je činjenica, a sad nakon svega ovoga nema šanse da ostanemo u braku bez obzira što ti odlučila. Ja ne želim lagati ni sebe ni nju i ne želim se siliti na nešto što ne želim, poput nekih- pogledo me izravno u oči –  Ti kako hoćeš!

Spustila sam pogled ne imajući snage suočiti se s njim.

Bio je poprilično hladan i rezerviran što me je zbunilo. Očekivala sam da će se nakon one večeri ponašati više posesivno i da će insistirati na tome da ostavim Antu, ali ne, on je bio ravnodušan. Malo me to zaboljelo  i osjetila sam neku vrstu uvrijeđenosti, ljubomore ne znam ni ja što. Mislila sam da ću se morati braniti i objašnjavati, nisam očekivala ovakav stav. Pitala sam se što se to dogodilo pa je ovakav.

– Okej – rekla sam – zovem te u ponedjeljak da se dogovorimo kad i di ćemo se naći. Idem sad unutra, rekla sam ti da sam Anti rekla i mogao bi početi sumnjati.

– A zašto ti je to važno?- upitao je – znači li to da si ti svoju odluku već donijela? Znači li to da ti je  važniji što će on misliti od mene, od nas?

– Ništa ja još nisam donijela! – lagala sam, opet po ‘ko zna koji put. Izgleda da mi je izbjegavanje istine prešlo u naviku. – On mi je muž i ne bi htjela da ga kompromitiram prije vremena s bilo čim.

– Idem! – okrenula sam se i krenula k ulazu. Suze su mi krenule na oči i imala sam neki grč u stomaku. Sabrala sam se i ušla s osmijehom na licu ( postala sam velemajstor pretvaranja i prikrivanja osjećaja) Ostatak večeri je prošao bez  trzavica. I nas dvoje smo bili naoko sretni i veseli ali samo smo mi primjećivali da je to veselje samo izvanjsko i primjećivali jedno drugom onu tugu u očima kad bi se pogledali. Nekako sam imala osjećaj da obadvoje znamo da je gotovo i obadvoje smo bili tužni zbog toga.

Kući smo otišli rano ujutro. Ja nisam mogla spavati pa sam pospremala po kući dok su ostali spavali. Ustali su tek kasno popodne. Svi su bili mamurni i umorni osim mene. Ja sam pričala i radila k’o navijena. Ostali su me čudno gledali jer je to bilo jako neobično za mene. Pripisali su to ne spavanju. Negdje pred mrak svladao me san i zaspala sam. Probudila sam se tek sutradan ujutro i nisam znala koje je doba dana i koji je dan uopće. Pogledala sam na sat bilo je 5 i 30 ujutro.  Spavala sam deset sati u komadu to mi se nije nikada u životu dogodilo. Ante je još uvijek spavao i nastojeći da ga ne probudim ustala sam i pošla u kuhinju.

Skuhala sam kavu i pila u miru. Ni o čemu nisam razmišljala. Bila sam potpuno prazna.

Ante je ustao oko 8h pa sam i njemu skuhala kavu.

– Ja moram popodne opet na teren – rekao je. Naš razgovor nastavit ćemo kad se gužva raziđe i sve se smiri.

Nisam se bunila. Razgovarali smo o običnim stvarima vezanim uz svatove. Ivana nije spominjao niti je spominjao bilo što vezano uz njega.

Poslije ručka je spremio stvari, sjeo u auto i otputovao. Najedanput sam se osjetila nevjerojatno usamljena. Kći mi je otišla a nekako sam imala neki osjećaj kao da i Ante odlazi, da me napušta. Glup neki osjećaj!

– Samo da mu se ništa ne dogodi – pomislila sam, a onda sam odbacila takve misli kao glupe. Kad sam ušla u kuću osjećaj usamljenosti se pojačao. Prazna kuća odzvanjala je nekom sablasnom tišinom. Ništa nije klapalo, nigdje se nije voda čula, nije bilo muzike koja odnekud trešti. Neka čudna jeza prošla mi je kičmom. Ušla sam u dnevnu i upalila TV našla sam neku muziku da svira i krenula raditi nešto.

Oko 6h nakon što se Ante javio da je sretno stigao nazvala sam Ivana. Uf, taj poziv mi je stvarao neku u užasnu muku.

Nekako smo se brzinski i hladno kao da dvoje poznanika dogovaraju poslovni sastanak dogovorili da se nađemo sutra u 7h na istom mjestu kao i prošli put.

Vrijeme se vuklo, nije prolazilo. Kuća je bila sablasno pusta, ja sam uglavnom voljela samoću i tišinu ali sad mi je stvarala nekakvu napetost, kao zatišje pred buru, kao pred neku kataklizmu. Nisam mogla ni spavati, stalno sam se nemirno vrtila i ustajala svako malo i ne samo zbog vrućine već zbog nekog čudnog osjećaja praznine, kao da mi je netko uzeo nešto što mi je jako drago. Kao da mi fali neki dio mene, u grudima kao da mi je bila neka ogromna rupa koja mi nije dozvoljavala ni da dišem ni da mislim.

Sutradan sam se spremala bezvoljno. Sjetila sam se s kojim uzbuđenjem sam se prošli put spremala za sastanak i duboko uzdahnula. Nisam imala ništa pripremljeno što ću reći, čak nisam ni znala što ću mu reći, nekako sam mislila da ću znati kad se nađemo.

Ovaj put sam ja došla prva i čekala sam ga. Uskoro je stigao i izašao iz auta. Vukao je korak nekako tromo i kad je prišao i pozdravio me činilo mi se kao da je jako ostario u ovom kratkom vremenu. Oči su mu bile tamne, neprozirne, nisi mogao iz njih pročitati što misli, neka tamna sjena navukla mu se na lice a meni se neka duboka tuga spustila na srce.

Ušli smo i sjeli. Došao je konobar i naručili smo piće, ja sam opet uzela nešto žestoko morala sam razbiti onu knedlu koja mi je stajala u grlu i težinu koja mi je bila na grudima.

Pogledao me direkt u oči:

– Marija, da ne okolišamo, reci mi što si odlučila?

Od njegova pogleda srce mi je otišlo u pete a sva hrabrost koju sam bila skupila otopila se i nestala. Popila sam dobar gutljaj udahnula i počela:

– Ivane, ja sam tebe jako voljela, još uvijek te volim i mislim da ću te zauvijek voljeti, ali….nažalost nisam imala hrabrosti reći ti to nažalost kasno sam to shvatila. Kasno je.. prekasno!  Ne mogu! Nemam hrabrosti. Žao mi je!

Šutio je i gledao u svoje ruke na stolu, lagano je podigao pogled i tvrdo me pogledao i rekao:

– Nadam se da si svjesna toga da je ovo zadnja prilika i da je nakon ovoga gotovo zauvijek.

– Da, svjesna sam. – promucala sam.

Ustala sam:

– Nadam se da ćeš mi jedanput moći oprostiti jer ja nisam sigurna da ću ja sama sebi moći oprostiti. Zbogom Ivane!

Okrenula sam se i krenula prema izlazu. Imala sam osjećaj kao da mi je netko izvadio srce i na živo ga reže komadić po komadić i žvače. U životu takvu bol nisam osjetila. Kad sam prvi put odlazila mislila sam da postupam ispravno i da je tako najbolje, sad sam znala da ostavljam onoga bez koga ni mene nema, onoga koga volim više nego li sebe, onoga bez koga moj život nema smisla i da pojma nemam kako i od kud ću naći snage nastaviti dalje. Sad sam znala da moja odluka nije ispravna ali nisam imala hrabrosti postupiti drugačije.

Postoji li što gore na svijetu: Znati što treba a ne imati hrabrosti to napraviti

Vozila sam poput automata, nisam mogla ni plakati, kao da je sve umrlo u meni.  Ni ne sjećam se kako sam došla kući, presvukla se i istuširala samo sam najedanput bila svjesna da sam u kući  na terasi i pijem nešto pojma nemam što. Uopće se ne sjećam ni što sam si usula. Bol me je kidala i ništa nije pomagalo. Spavanje nije dolazilo u obzir, nisam čak ni mogla ući u spavaću sobu. Hodala sam po kući k’o ranjena zvijer ne znajući što ću sa sobom. Imala sam potrebu sve polupati, vrištati, plakati ali naprosto nisam mogla ni glasa ispustiti, a suze su se zaledile i svojim hladnim okovom stezale mi srce i probadale ga.

Probudila sam se nemajući pojma gdje sam, koji je dan, ni koliko je sati. U glavi mi je bilo mutno. Okrenula sam se oko sebe i shvatila da je jutro a ja se nalazim na ležaljci na terasi kuće.

Zadnje čega se sjećam da sam krenula uzeti tablete za spavanje ali se ne sjećam koliko sam ih uzela i ni s čim sam ih popila. Sudeći po onome kako sam se osjećale sigurno sam ih uzela 2-3 i zalila s alkoholom jer je prazna čaša stajala na stoliću.

Cijelo tijelo mi je bilo prekriveno ujedima komaraca i užasno me   peklo i svrbjelo. U ustima mi je bio nekakav metalan okus. Osjećala sam se k’o da me krava tri dana žvakala i ispljunula.

– Kvragu – mislila sam – što sam to napravila od sebe. Odteturala sam u kupatilo pustila vodu i stala pod tuš. Iako je vani bilo vruće tuširala sam se vrelom vodom nadajući se da će me malo ugrijati jer mi je bilo užasno hladno. Bila je to neka unutarnja hladnoća koja se od srca širila cijelim tijelom i ni vrela voda nije ju uspjela otjerati. Tresla sam se k’o prut na vjetru. Nemam pojma koliko dugo sam stajala pod tušem samo sam osjetila da me koža prekrivena ujedima komaraca počinje peći. Izašla sam, namazala se nekim losionom protiv ujeda komaraca i pošla u krevet ..nisam se usuđivala pogledati u ogledalo.

Ne znam ni kako sam zaspala ni koliko sam spavala ali kad sam se probudila bio je mrak i nisam znala je li sviće ili se smrkava. Glad me probudila. Sjetila sam se da skoro dva dana nisam ništa okusila. Pogledala sam na sat na telefonu bilo je 19:19….Nasmijala sam se

Nisam bila sposobna izlaziti iz kuće pa sam nazvala dostavu i naručila pizu i kutiju sladoleda (drevni lijek protiv tuge).

Momak koji je donio pizu gledao me čudno dok sam plaćala pa sam kad je otišao bacila pogled u ogledalo da vidim na što ličim. Iz ogledala me je gledala žena praznog pogleda i blijedog lica s velikim tamnim kolutovima oko očiju koja je više ličila na avet nego na ženu od krvi i mesa.

Upalila sam TV i našla na internetu „Mostovi okruga Medison“ kako je film počeo tako su meni suze krenule. Plakala sam k’o ljuta godina, napokon. Suze su napokon topile led koji mi se uhvatio oko srca i donijele koliko toliko olakšanje boli koja me gušila.

Cijelu noć sam plakala negdje pred zoru san me malo prevario pa sam zaspala.

Probudila sam se s užasnom glavoboljom, natečenim očima od plača i podočnjacima do poda.

Nazvao je Ante da mi javi da za vikend neće doći kući. Kasne  s rokovima i morat će raditi i preko vikenda. Malo sam se zamislila i rekla

– Dobro doći ću ja dolje, ionako nemam što raditi kod kuće sama.

Malo se zamislio:

– Znaš da ja neću imati vremena ni za što, moram raditi. – odgovorio je kao da mu nije drago to što sam odlučila doći

– Nema veze ionako nema što raditi kući sama – odgovorila sam i pomislila kao će mi malo promijene sigurno dobro doći.

– Znaš li ti koliko se treba voziti dovde i da moraš presjedati – nastavio je aludirajući na to da ja mrzim putovanja.

– Nema veze, ipak dolazim.

– Dobro ako si tako odlučila – nekako je nevoljko pristao i malo mi je to bilo čudno.

Na internetu sam proučila vozni red da vidim koje mi linije najbolje odgovaraju a onda nazvala sina da mu kažem da neću za vikend biti kući.

– Nema veze ja ionako nisam planirao dolaziti za vikend- rekao je.

Spakirala sam  malo stvari imala sam bus rano ujutro i morala sam jedanput presjedati. Javila sam Anti vrijeme dolaska busa rekao je da će me čekati  kolodvoru.

Nisam mogla spavati pa sam gledala TV čitala pokušavala svašta da mi malo zaokupi misli ali bezuspješno bol je bila užasna i kidala me je, jedva sama disala.

U busu  nisam mogla spavati, promatrala sam krajolike pored koji smo prolazili i razmišljala o proteklim događajima.  Nisam sumnjala u svoju odluku jer sam znala da ni za što drugo nisam imala ni hrabrosti, ni snage. Koliko god da je teško ovako je najbolje, uvjeravala sam samu sebe,  proći će….  Kad-tad…mora …ili će me prekinuti trećeg nema.

Ante me dočekao dovezao do njegova apartmana ostavio i  vratio s nazad na posao. Apartman nije bio Bog zna što ali  je bio uredan što me nije čudilo s obzirom na to koliko je Ante bio pedantan i mrzio nered. Raspakirala sam se, istuširala i odlučila prošetati okolo da malo zaokupim misli.

Sjela sam u obližnji kafić naručila kavu i nešto za pojesti. Malo sam još šetala i vratila se u apartman i prilegla, za divno čudo zaspala sam probudio me Antin povratak s posla bio je umoran, što  nije čudno s obzirom na vrućine i na to da je cijeli dan bio vani jer su izvodili neke precizne radove gdje se, doslovce, moralo paziti na milimetre i nije bio baš raspoložen za razgovor što i nije uopće smetalo.

– Idem se istuširati i idemo negdje nešto pojesti pretpostavljam da nisi večerala a nisam ni ja, znao sam  da ti nećeš pa da večeramo skupa.

– Ne nisam i baš sam gladna, ali ako si umoran idi leći mogu ja sam a izaći nešto pojesti.

– Pa koliko god da sam umoran znaš da ne mogu gladan zaspati a gladan sam k’o vuk jer sam ručao s nogu.

Izašli smo sjeli u neki mali restoran i naručili večeru. S obzirom da je to malo mjesto nije bilo pretjerano gužve iako je uz more. Nismo puno razgovarali što mi je odgovaralo.

Pitao me jesam li dobro jer mu se činim nekako čudnom a i izgledam grozno.

– Da- rekla sam – to je vjerojatno zbog pretjeranog stresa zadnjih dana. Zato mi je trebala promjena.

– Onda je dobro da si došla ali ja, nažalost, moram i u nedjelju raditi barem pola dana. Znaš već smo u zaostatku s poslom, znaš da imamo rokove pa radimo k’o ludi, čak i ja moram raditi ne bi li smo nadoknadili zaostatke.

– Ne brini za mene znaš da meni samoća ne smeta.

– Ako ujutro ustaneš možeš sa mnom do radilišta da ti pokažem što radimo i upoznam te s ekipom.

– Naravno rado bi da vidim što radiš.

– Možeš se vratiti pješice nije daleko odavde. Ovo je u biti malo mjesto možeš ga cijeloga obići pješice.

– Ujutro sam pošla s njim. Restaurirali su iznutra neku malu crkvicu koja je bila u dosta lošem stanju.

– Neću ti pričati povijest crkvice znam da te to ne zanima- nasmijao se.

Upoznao me i s ostalim radnicima na projektu. Bila ju tu i ekipa iz Švedske koji su bili voditelji projekta. Glavna im je bila neka ženska koja se zvala Eny. Zanimljiva žena, potpuno drugačiji tip od mene zato mi je i bila zanimljiva ali s obzirom da mi engleski nije bio jača strana nismo baš mogle komunicirati. Pozdravila sam se sa svima, Ante mi malo pokazao okolicu i odlučila sam ih ostaviti da rade a ja se vratiti do Apartmana.

– Snaći ćeš se? Pitao je

– Naravno,  uostalom uvijek mogu pozvati taxi

– Vidimo se onda večeras na večeri.

Sve to skupa mi je odvuklo misli pa sam bila mirnija. Polako sam dolazila k sebi i to mi je bilo izuzetno drago. Jasno mi je bilo da povratak na staro više  nije moguć jer kad se čovjeku jedanput otvore oči ne može ih, koliko god da se trudi, ponovno zatvoriti, ali može s nekako naučiti živjeti s onim što nosiš u sebi.

Malo sam se kupala, malo šetala okolo, razgledala, čitala….i prošao je dan. Ante je navečer došao kući i otišli smo na večeru. Nismo puno razgovarali svatko je nekako bi zadubljen u neke svoje misli. Općenito nekako smo si bili daleki ali sam ja mislila da se to meni samo čini zbog stanja u kome sam se nalazila. One je bio preumoran za šetnju pa je pošao leći ja sam ostala još malo sjediti vani. Apartman nije bio na nekom posebnom mjestu, bio je smješten između kuća koje su zatvarale pogled ali imao je malu baštu i meni je bilo sasvim dovoljno.

U nedjelju Ante je radio do ručka a ja sam lunjala mjestom. Navečer smo otišli na večeru s ekipom s posla. Uglavnom su razgovarali na engleski jer je bilo dosta stranaca a ja pošto nisam s engleskim dobra bavila sam se svojim omiljenim zanimanjem „proučavanjem ljudi“ Voljela sam  promatrati ljude i njihovu neverbalno izražavanje  iz kojeg se dalo pun toga pročitati. Mogla sam iz samo par pokreta skoro pa 100% pogoditi karakter čovjeka kao i ono što ne želi reći. Riječi mi nisu ni bile potrebne. Kratko nakon večere sam se pozdravila sa svima i uz ispriku da ujutro rano putujem zamolila Antu da me odveze pa ako želi da se poslije vrati. Ostavio me u apartmanu i on se vratio nazad. Nije  mi to bilo čudno jer je on bio tip koji voli društvo za razliku od mene.

U ponedjeljak kasno popodne došla sam kući. Već sam se  bila dosta smirila mada je bol bila još uvijek dosta snažna i ponekad mi uzimala dah. U kući sam našla gomilu prljave robe po kojoj sam zaključila da je sin ipak dolazio kući. Bila sam umorna od puta i nije mi se dalo ništa raditi. Odučila sam sutra kad se ustanem krenuti u generalno čišćenje jer je kuća poslije svatova bila dosta prljava a to će mi zaokupiti pažnju pa neću imati vremena razmišljati.

Cijeli taj tjedan sam čistila i to mi je činilo da se dobro osjećam. Već sam se navikla na novonastalu situaciju i više mi nije  bilo tako teško. pomirila sam se činjenicom da je tako kako je, mada se još uvijek nisam mogla pomiriti sama sa sobom i s gluposti koju sam napravila ali za to će trebati dosta vremena ako uopće i uspijem ikada.

Sve se vratilo u nekakvu kolotečinu i vrijeme je prolazilo bez nekih dramatičnih događanja. Godila mi je moja sloboda i samoća.  Firma iz Švedske je u međuvremenu otvorila ured u Zagrebu i on je izabran za voditelja ureda pa je vrijeme provodio uglavnom na relaciju kuća – Zagreb – Švedska. Dosta toga je mogao obavljati od kuće ali s vremena na vrijeme je morao otputovati tako da smo se nekako udaljili jedno od drugoga on je bio zabavljen svoji svijetom i obvezama, ja u nekom svom svijetu i tako smo paralelno živjeli jedno pored drugoga. Meni je odgovaralo takvo stanje a izgleda i njemu jer nije insistirao na tome da nešto promijenimo.

Ivana mi je rekla da se Ivan razveo i da je kupio stan i sad živi sam. Razvod nije bio baš ugodan jer  Josipa nije dobro prihvatila njegovu želju da se raziđu ali se zbog djece ponašala koliko – toliko korektno.

Tu vijest  sam teško primila ali nisam tu mogla ništa, to je bila njegova odluka i nije imala (barem ne direktne) veze sa mnom. Od Ivane sam dobivala informacije o njemu, rekla je da se dosta promijenio, puno radi i da dosta često mijenja žene što Josipa teško podnosi iako su razvedeni. To je bilo dosta neobično ponašanje za njega tako da su se svi uglavnom pitali što mu se dogodilo. Ništa nisam rekla samo sam uzdahnula negdje duboko u sebi.

Ivana je odradila pripravnički i dobila posao. Kupili su stan, naravno i mi smo im u tome pomogli kao i Ivan. Jedno pola godine nakon što su se smjestili Ivana nam je javila da je trudna. Bili smo jako sretni zbog njih.

Jedno jutro Ante mi je rekao:

– Marija mislim da je krajnje vrijeme da nas dvoje porazgovaramo.

Malo sam se začudila od kuda sad to kad smo živjeli sasvim ok a onaj razgovor od prije par godina mislila sam da je zaboravljen.

– Da, a o čemu- pitala sam iznenađeno

– Ma daj, nemoj mi reći da si iznenađena i da ništa nisi primijetila.

– Naravno da sam iznenađena i što sam to trebala primijetiti?

Pogledao me začuđeno

– Marija, želim razvod. Imam drugu.

Buljila  sam u njega otvorenih usta i razrogačenih očiju ne vjerujući u ono što sam čula a onda se počela smijati. Smijala sam se k’o luda. Suze su mi pošle na oči a stomak me bolio od smijeha i nisam mogla prestati. Kakav  paradoks, kakva ironija.

– Baš lijepo! Tako ti i treba budaletino kad si jebena kukavica- promrsila sam kad sam se malo smirila.

– Jesi dobro? Nešto si rekla? Pitao je Ante zatečen mojim ponašanjem. Vjerojatno je svašta očekivao od mene ali ne i ovakvu reakciju.

– Dobro –  rekla sam mirno – Tko je ona?

– Eny, moja suradnica. Sjećaš je se? Dok smo radili na projektu zbližili smo se , a nas dvoje smo se udaljili  i tako je krenulo. Selim se u Švedsku,  kupio sam si stančić u Zagrebu da imam di boraviti kad moram doći ovamo. Tebi, naravno, ostavljam sve ovo ovdje, nećemo se oko toga raspravljati.

– Baš si ti to sve lijepo smislio. Svaka čast, kako lijepo i velikodušno od tebe- rekla sam ironično.

– Kako namjeravaš to saopćiti djeci? Ja ti, svakako neću pomoći u tome.

Ne brini ja ću to obaviti. Veliki su razumjet će.

Opet sam se nasmijala pomalo histerično. Zapravo nisam znala da li da se smijem, plačem ili vrištim i razbijem sve po kući.

– Kako smo mi došli do ovoga- upitala sam iako sam znala odgovor.

– Daj Marija bez patetike! Nikad mi nismo ni bili i ti to jako dobro znaš kao i ja samo što ti to ne želiš priznati za razliko od mene. Mislim da nas obadvoje imamo pravo  ostatak života proživjeti sretno.

– Da – rekla sam cinično- naravno da imamo. Samo što sam ja svoj vlak  propustila. Pomislila sam a izgovorila sam

– Samo što je prošla baba s kolačima.

– Ne razumijem- upitao je

– Nema veze, nije važno. To ja onako za sebe. Ako si ti tako odlučio neću ti praviti probleme. Ti sastavi papire ja ću potpisati što god da odlučiš, totalno mi je svejedno.

Po ‘ko zna koji put u kratkom vremenu bila sam ponovno potpuno slomljena. Bila sam bijesna ali ne na njega već na sebe, na njega sam bila ljubomorna jer je imao hrabrosti za nešto za što ja nisam imala. Bilo mi je važnije tuđe mišljenje od onoga što sam ja htjela i sad sam ponovno plaćala cijenu toga.

Nisam bila sigurna da ću se ovaj put uspjeti iščupati. Nisam znala hoću li pronaći dovoljno snažan motiv da nastavim koliko toliko normalan život.

Djeca, očekivano nisu dobro reagirala. Sin je bio jako bijesan na oca i rekao je da ne želi više da ga vidi ikada. Znala sam da je to trenutna reakcija i da će se s vremenom smiriti. Razmišljala sam kako bi reagirali da sam ja ta koja im je saopćila ovakvo nešto vjerojatno isto i s vremenom bi se navikli ali ja nisam imala dovoljno hrabrosti za takvo nešto i sad sam ostala sama, nakon toliko godina. Sve je bilo uzalud, sav moj trud, žrtva( koju istina nitko nije tražio od mene, sama sam ju sebi nametnula)  sve to ništa nije vrijedilo.

Cijeli život se trudiš postupati kako treba, paziš da  ne povrijediš nikoga, misliš da  postupaš  ispravno i onda se sve sruši, i onda shvatiš da si , u stvari, izdao samoga sebe a  čovjek koji izda sebe neminovno mora izdati sve oko sebe a izdaja uvijek rađa novom izdajom i na kraju oni koje smo mi izdali izdaju nas i tako se krug zatvara ondje gdje je i počeo.

Sama sebe sam pokopala sad samo trebam čekati da umrem i da me stave u zemlju.

Srećom došla je i jedna dobra vijest, Ivana je javila da je trudna i da očekuje bebu krajem svibnja. Bila sam presretna zbog nje.

Vrijeme je prolazilo svaki dan nalik onome prethodnom. Vratila sam se svojoj staroj ljubavi: čitanju i pisanju i to me ispunjavalo i činilo sretnom koliko je to bilo moguće. Živ čovjek na sve se navikne, ili barem nauči živjeti s tim, koliko toliko.

Ante se povremeno javljao da pita kako sam, što ima novo, unatoč svemu ostali smo u dobrim odnosima. Nisam mu mogla zamjeriti što je smogao hrabrosti za nešto za što ja nisam, sama sebi sam kriva, nisam mogla njega kriviti.

S vremenom i sin se pomirio sa situacijom  kad je vidio da sam i ja to prihvatila. Bio je ljut  jer je mislio da je Ante mene izdao, ali da je ostao izdao bi sebe, a izdaja smoga sebe najgora je moguća izdaja i ja sam to jako dobro znala.

Kad se Ivani približio termin poroda otišla sam kod njih da joj pomognem u tim zadnjim danima jer se nije baš dobro osjećala, i nakon povratka iz bolnice. Porod je prošao u redu i ona i dijete bili su dobro, dobili su curicu.

Ivana se vratila kući s djetetom i ja sam se brinula za njih, to mi je jako godilo uživala sam. Razmišljala sam o tome što ako se Ivan pojavi ali sam se nadala  da neće dok sa ja tu iako sam u dubini  duše priželjkivala da ga opet vidim. Rekli su mi da je negdje vani i nitko ne zna kad će se vratiti i da li će se uopće vratiti.

Nakon nekih tjedan dana oglasilo se zvono na vratima, ja sam otvorila preda mnom je stajao Ivan. Iznenađeno sam buljila u njega a srce mi je tuklo sto na sat, i on je bilo ne malo iznenađen, nije me očekivao.

– Bog-  nekako sam promrsila- izvoli uđi.

– Bog- odgovorio je- hvala.

– Kako si – pitala sam pružajući ruku.

On je malo oklijevao a onda pružio ruku

– Hvala na pitanju,  dobro. A ti? – pitao je ravnodušnim glasom potpuno nezainteresiran za moj odgovor. Ta ravnodušnost mi se zarila u srce poput mača. Da je bio ljut ili da nije htio ogovoriti, da se okrenuo i otišao sve bi to podnijela ali ova njegova nezainteresiranost me ubila.

– Ne bi se baš reklo da te zanima pa neću ni odgovoriti- rekla sam. Nasmijao se nekako krajičkom usana.

– Imaš pravo, ne zanima me.

Jako se promijenio, izgledao je  mlađe, pa čak i bolje nego zadnji put kad smo se vidjeli ali nešto je bilo u njemu što me plašilo. Ušao je u dnevni boravak i Ivana mu se jako obradovala kad ga je vidjela, izgrlila ga je i izljubila. Uskoro je stigao i Marko i veselje je bilo potpuno. Razgovarali su i šalili se, on je prepričavao svoje dogodovštine oko posla kojim se bavio. Pričao je gdje sve putuje i opisivao krajolike i običaje, mene nije ni primjećivao ili je  meni tako izgledalo. Ostao je  i na večeri i poslije večere on i Marko su razgovarali a mi smo se bavile djetetom. Ivana je pošla leći s djetetom jer je još uvijek bila slaba od poroda koji je bio iscrpljujući. Ja sam se vratila u dnevnu i sjela s njima.

Ivan me pogledao tako duboko i direktno u oči da sam  naježila od vrha glave do na dnu pete.

– Čuo sam da si se razvela?- upitao je nekim čudnim, optužujućim glasom gledajući me direktno u oči.

– Da – rekla sam – jesmo, razveli smo se- odgovorila sam nastojeći izbjeći njegov pogled.

– Izgleda da nisi to baš dobro podnijela – bio je ciničan

– Kako se uzme- odgovorila sam dvosmisleno i podigla pogled i pogledala ga prkosno u oči.

Spustio je pogled:

– Žao mi je – rekao je poprilično neuvjerljivo

– Ne bi se baš reklo- promrmljala sam sebi u bradu, a glasno izgovorila- koliko znam i ti si?

– Da-  rekao je- nije više bilo smisla, nismo bili jedno za drugo i to smo znali od početka. Trudili smo se ali naprosto nije išlo, neki priznaju poraz za razliku od nekih koji ni kad umiru ne priznaju da umiru – gledao me izazovno.

Marko je bio malo zbunjen ne shvaćajući što se događa a kužio je da nešto je jer je situacija između nas bila toliko napeta da si je mogao opipati, pa je rekao:

– Idem vidjeti kako su Ivana i dijete.

Kad je otišao upitao me:

– I kako se sad osjećaš? Nemoj samo očekivati da te žalim, zaslužila si

– Da jesam – rekla sam i nemoj misliti da nisam svjesna toga. Prihvatila sam svoju kaznu za svoj kukavičluk.

– Ne bi to bio problem da i ja ne plaćam tu tvoju kaznu – odgovorio je ogorčeno

– Žao mi je Ivane! Uistinu mi je užasno žao!

– Nemoj molim te! Muka mi je od tvog prenemaganja i od toga da je tebi uvijek nešto žao. Kasno je, prekasno i ja od tog tvoga žaljenja nemam ništa. Kasno je morao bi ići – najedanput se ustao.

– A mogli smo biti sretni kao i svi ostali da ti nisi takva glumatorica.  Zaslužila si ti i gore- glas mu je kiptio od ljutnje.

– Pozdravi Marka i Ivanu i reci im da ću opet navratiti kad budem u gradu. Na krštenje neću doći jer ne želim tebe  ponovno  sresti.

Njegova mržnja mi je parala dušu, ali razumjela sam ga.

Tako je to u životu, kad riskiraš i izgubiš manje ti je krivo jer si bio svjestan rizika ali kad  kalkuliraš,  vagaš  i igraš na sigurno pa izgubiš sve, e, onda je gadno.

Ponekad sam se sam sebi činila kao prazna ljuštura bez ikakvog sadržaja unutra. Užasavao me je taj osjećaj praznine, kao da mi je netko uzeo dušu.

Sutradan me Ivana pitala:

– Mama, što je to između tebe i ujke Ivana? Marko mi je ispričao da ste se sinoć malo čudno ponašali kao da nešto ima između vas dvoje zašto samo vi znate.

Na trenutak sam razmišljala a onda odlučila da joj ispriča, barem ono što i koliko sam mogla.

Bila je iznenađena i sa zanimanjem je slušala.

– Jao mama koja si ti budala! – Komentirala je kad sam završila

– I ne slutiš kolika – Dodala sam

– Ali sad kužim neke stvari koje su mi bile čudne ali sam mislila da si ja to umišljam.

– I što sad? Gledala me radoznalo.

– Kako misliš „Što sad?“ ništa što bi bilo. Nije mi to oprostio i gotovo.

– Ali obadvoje ste slobodni- dodala je oprezno – Ako je tata mogao zašto ne možeš i ti?

– Ne želi  me ni vidjeti a kamo li nešto drugo – dodala sam tužno.

– E, baš si zeznula stvari. – dodala je zamišljeno.

Došlo je i vrijeme kad je Ivana bila dovoljno jaka da se mogla brinuti o svojoj obitelji i ja sam se vratila kući.

Krštenje je prošlo bez Ivana, Ivana mi je rekla da je došao poslije par puta do njih i da ne izgleda baš najbolje. Bilo mi je teško zbog toga ali što mogu kad me ne želi vidjeti i ne zamjerim mu to, ponekad ni ja sama sebe nisam željela vidjeti.

 

Jednog dana Ivana me nazvala

– Mama, ujko Ivan je teško bolestan. Sinoć mu je pozlilo i hitna ga je odvezla u bolnicu, mora hitno na operaciju ima rak jetre. Danas će ga operirati. Odmah sam ti javila jer sam mislila da bi htjela znati.

– Naravno, hvala ti. Dolazim prvim busom. – odgovorila sam bez razmišljanja i truna dvojbe i spustila slušalicu. Nazvala sam agenciju da pitam kad ima bus, spakirala stvari, nazvala Antu ispričala mu što se dogodilo i da ga pitam mogu li boraviti kod njega u stanu. Iako smo bili razvedeni ostali smo u dobrim odnosima, ipak je iz nas bilo dosta godina lijepog života unatoč svemu i poštivali smo jedno drugo. Poneka stvari  unatoč svemu našem trudu i dobrim namjerama ne ispadnu onako kako smo mi planirali. Krive odluke ostaju krive i unatoč svim našim naporima ne mogu se ispraviti a vrijeme je najbolji pokazatelj da li smo donijeli dobre ili loše odluke. Nas obadvoje smo donijeli loše odluke i s kojima smo izlazili na kraj svatko na svoj način. Imala sam ključ od stana, nisam htjela smetati Ivani i Marku a i htjela sam biti sama bez da objašnjavam   bilo kome svoje emocionalno stanje. Ivanu sam nazvala i rekla joj da ću biti u tatinom stanu, malo joj je bilo krivo ali nije ništa rekla.

Kad sam stigla samo sam ostavila stvari i uzela taksi do bolnice. Na recepciji sam pitala i sestra mi je rekla da je operiran,  da je na intenzivnoj i da ne puštaju nikoga unutra. Otišla sam do intenzivne, ležao je tamo i jedna sestra je bila unutra. Sačekala sam  da izađe  i pitala kako je. Rekla mi je da je operiran i da je operacija dobro prošla i da je stabilno.

– Tko ste mu vi, ako smijem pitati? – rekla je

– Prijateljica- odgovorila sam.

– Da se ne zovete slučajno Marija- upitala je

– Da- odgovorila sam iznenađeno- Kako znate?

– Pa s vremena na vrijeme se budi i doziva Mariju, znam da mu nije žena ni kćerka a po vašem pogledu sam zaključila da bi ste vi mogli biti ta.

Slomila sam se i rasplakala. Sestra me odvela do stolice i pomogla da sjednem.

– Ne brinite, bit će on dobro. Ako želite mogu vas na kratko proševrecati do njega.

– Naravno – skočila sam

Dala mi je svoje odijelo i masku i ušla sam unutra. Upravo je buncao. Dozivao me.

– Tu sam- rekla sam tiho i uzela ga za ruku. Smirio se i počeo ravnomjerno disati. Sestra mi je mahala da moram izaći.

– Vratit ću se, obećavam. – rekla sam i izašla.

-Hvala vam. – rekla sam- ne mogu vam ovo zaboraviti.

– Ponekad posjeta ljudi koje vole pacijentima znače više nego li bilo kakvi lijekovi – odgovorila je

– Vratiti ću se sutra- rekla sam.

– Reći ću kolegici u prvoj smjeni za vas tako da zna- odgovorila je

– Hvala vam još jedanput

Sutradan sam otišla do Ivane da vidim nju i dijete a nakon toga u bolnicu. Tamo su bili Josipa i djeca mu pa sam izašla dok oni ne odu. Vratila sam se kasnije kad su otišli. Bio je budan i primijetio me je. Mahnula sam mu a on se nasmiješio. Potražila sam sestru i predstavila se, ona je rekla da joj je kolegica rekla za mene i da će me na kratko pustiti unutra. Obukla sam opremu i ušla u intenzivnu.

– Došla si – upitao je

– Zar si sumnjao?

– Nadao sam se – nasmijao se slabašno

– Tu sam i ne idem nigdje. Nitko me više ne može odvojiti od tebe.

Sestara mi je pokazivala da moram izaći.

– Moram ići sestra me upozorava, doći ću sutra opet.

– Ne idem nigdje – nasmijao se.

Sutradan su ga već bili prebacili u sob pa sam mogla nesmetano ući. Bila sam cijeli dan s njim u bolnici dok me sestre nisu zamolile da odem. Rekla sam mu da me zove kad njegovi odu da ne dolazim prije da se ne bi slučajno sreli. Mislim da je tih deset dana u bolnici bilo najljepših u mom životu. ‘Ko bi rekao da se čovjek može radovati boravku u bolnici.

Kad je došlo vrijeme da treba ići kući kćeri su mu insistirale da se jedna doseli kod njega ali on nije pristao. Preko dana je jedna od njih stalno bila tu a ja sam bila kod Ivane  navečer kad  bi otišle došla  bi ja. Oporavljao se jako dobro i sve je bilo dobro. Odstranili su mu jedan dio jetre i stavili ga na popis za transplantaciju. Trebao je još proći zračenje i s tim bi terapija bila gotova dok ne dobije novu jetru. Nakon zračenja dobio je boravak u banji. Ja sam odlučila ići s njim i nije me bilo briga tko će što reći i da li će tko saznati.

Ponekad mi se činilo da sanjam i da ću se probuditi i shvatiti da ništa od ovoga nije istina.

– Znaš- rekao je jedanput – Zahvalan sam na ovoj bolesti jer da nije nje nastavili bi smo biti dvije tvrdoglave budale koje same sebi zagorčavaju život.

Zimu sam provela putujući kuća- Zagreb a na ljeto smo odlučili otići mjesec dana na  more kod njega u apartman. (Imali su  kuću na moru koju su  iznajmljivali  turistima. Iako je kuću ostavio Josipi imali su i zajednički privatni apartman u kojem su oni boravili preko ljeta. Uglavnom Josipa i djeca on nije išao na ljetovanje od kako se razveo) U  međuvremenu Ivan je i djeci ispričao sve, nisu baš dobro prihvatili ali nisu se bunili znajući za njegovo zdravstveno stanje, međutim mene su izbjegavali a i ja njih.

Nakon dva tjedna boravka na moru nazvali su ga da imaju jetru za njega i da se mora hitno vratiti. Odmah smo se spakirali  i vratili u Zagreb. Njega su odmah primili u bolnicu i pripremili za transplantaciju. Nazvala sam Ivanu da javi njegovima, ja se, nekako, nisam usudila. Uskoro su i oni stigli u bolnicu. Držala sam se po strani jer se nisam osjećala baš najugodnije u njihovom društvu. Srećom Josipa nije došla, ne znam kako bi se suočila s njom. Kad je doktor izašao i rekao da je operacija prošla uspješno bez komplikacija i da sad trebamo vidjeti kako će tijelo reagirati na novu jetru.

Sutradan kad sam došla u bolnicu već je bio budan ali u intenzivnoj i nisam mogla do njega. Ovaj put me sestre nisu puštale. Oporavak je išao dobro, tijelo je dobro reagiralo na novu jetru i uskoro su ga otpustili na kućnu njegu.

Život rijetko kome pruži i drugu, a kamo li treću šansu, mi smo  bili srećkovići i ovaj put smo je odlučili iskoristiti maksimalno. Mogla bi reći da smo živjeli sretno do kraja života ali još nismo na kraju a do tada tko zna što se sve može dogoditi