Već oko 3h krenula sam se lagano spremati. Djeci sam rekla da idem na kavu s prijateljicom i da ne znam kad ću se vratiti. Otvorila sam ormar i pojma nisam imala što obući. Htjela sam izgledati dobro ali da ne izgleda da sam se previše trudila, ni previše opušteno a ni previše svečano. Napokon sam se odlučila za tamnoplavu haljinu na bijele tufne, ravnoga kroja, koja je dopirala malo ispod koljena i koja mi je savršeno pristajala i na bijele sandale s visokom potpeticom. Kosu sam sam isfenirala, lagano se našminkala i bila sam gotova već oko 5h. Užasno sam bila nervozna kako zbog sastanka s njim tako i zbog toga što pojma nisam imala kako mu objasniti i što mu reći.
Kad sam stigla on je već čekao na parkiralištu. Parkirala sam i izašla iz auta, i on je izašao. Na sebi je imao crnu polo majicu i smeđe platnene hlače. Pozdravili smo se, svim silama sam nastojala prikriti nervozu. Odmjerio me
– Moram priznati da izgledaš bolje nego ikada.
– Hvala- odgovorila sam.
– Hoćemo li ući ovdje ili da idemo negdje dalje? – pitao je
– Možemo ovdje. – rekla sam
Restoran je bio tranzitni i uglavnom su dolazili ljudi koji su bili na proputovanju. Ali bio je poznat i po dobroj hrani, mada prilično skup, pa su se tu sastajali i poslovni ljudi, običan svijet je rijetko dolazio, a i bio je početak tjedna tako da su bile male šanse da sretnem nekoga poznatoga.
Ušli smo unutra. Restoran je bio lijepo uređen i gotovo prazan. Izabrali smo stol skroz na kraju i sjeli. Konobar je došao i Ivan je rekao da sad za sad nećemo ništa jesti i naručio pivu, ja sam naručila konjak, prvi put u životu, ali bila sam toliko nervozna da mi je trebalo nešto žestoko a konjak mi je prvi pao na pamet. Ivan me začuđeno pogledao podigavši obrvu.
– Treba mi nešto žestoko- rekla sam
– Ništa nisam rekao- nasmijao se.
– Ali si pomislio
-Aha, sad možeš i misli čitati.
Konobar je donio piće i ja sam popila dobar gutljaj. Vrelina konjaka palila mi je grlo i želudac ali u tom trenutku to mi je baš odgovaralo. Osjetila sam kako mi se mišići opuštaju i mozak mi postaje blago tup.
– Da čujem ‘oćeš mi ,napokon, objasniti zašto si otišla onako bez veze
Udahnula sam duboko i jedva nekako izustila:
– Jer sam te previše voljela!
Iznenađeno me pogledao:
– Još nisam čuo da je neko nekoga ostavio jer ga je volio previše.
– Ivane ja sam tebe puno više voljela nego ti mene. Voljela sam te skoro pa luđački. Bio si mi sve.
– A kako si ti zaključila, molim te, da si ti mene više voljela nego ja tebe? Kako ti uopće znaš koliko sam ja tebe volio?
– Ti si imao svoje planove, snove, želje koje nisu uključivale mene. Uvijek kad bi pričao o tome što i kako namjeravaš mene nije bilo nigdje. Nisam mogla podnijeti da me ostaviš, a ostavio bi me, kad-tad bi me zamijenio s nekom drugom. Bio si željan života, provoda ja sam ti samo smetala i sputavala te u tvojim planovima. Naprosto nisam mogla podnijeti ni pomisao da me ostaviš jednoga dana zato sam ja tebe ostavila prva. Da sam ti rekla nikad to ne bi mogla napraviti zato sam morala jednostavno pobjeći.
– Evo sve, kako si ti došla do takvog zaključka?
– Sjećaš se Ane?
-Koje Ane?
– Znaš ona plava, zgodna ženska što je bila zaljubljena u tebe i stalno ti je to stavljala do znanja?
– Da, što s njom?
– E, pa, vidiš znam da si se našao s njom i da mi nisi o tome ni riječi rekao.
– Kako ti to znaš? I samo da znaš to je bilo čisto za to da joj objasnim da me se okane više.
– Zar misliš da se ona nije pobrinula za to da ja saznam? Pa, to joj je bio jedini cilj. Znaš da su jedva čekale da mi zabiju nož u srce i da me vide na podu. Ne moraš se pravdati, znam da to nije bilo ništa ozbiljno i da si joj htio objasniti neke stvari, ali zašto mi nisi ništa rekao o tome?
– Zašto nisi pitala?
– Namjerno nisam htjela. Čekala sam da mi ti sam ispričaš o tome a ti nisi. Nije mene toliko zasmetalo to što si se ti našao s njom već to što si to prešutio, što mi nisi rekao za to. Shvatila sam tada da ti ja nisam dovoljna, i da bi ti, zasigurno, brzo dosadila i prevario bi me ili bi me ostavio. Znam da bi svi uživali u tome da me vide poraženu, slomljenu a meni bi to sigurno dotuklo i ‘ko zna da li bi se od tog udarca ikada oporavila jer sam te zaista voljela, svim srcem i svom dušom. I nikada više nikoga nisam tako voljela. I mislim da nikada nisam ni prestala te voljeti
Sad su mi već lagano suze klizile niz lice iako sam se svim silama trudila da ih zaustavim.
– Pa, ja ne mogu vjerovati u ovo što čujem. Koliko sam samo puta prevrtao u svojoj glavi koji bi bio razlog tvoga odlaska i svašta sam pomišljao ali ovako nešto glupo nikada. Kako si ti to lijepo složila priču u svojoj glavi bez da me išta pitaš i da mi išta kažeš. Tipično za tebe! Uništila si nam živote zbog nečega što si ti umislila u svojoj glavi. – Procijedio je stisnutih usana.
– Hm- nasmijao se ironično – i nimalo se nisi promijenila. Još uvijek si ista onakva ohola, sebična i umišljena. Još uvijek nisi sišla s pijedestala. A jesi li ikada razmišljala o tome kakva je tvoja uloga u svemu tome? Ti si se držala i ponašala tako da čovjek nije znao s koje strane bi ti prišao, na koji način bi dopro do tebe. Uvijek u nekom svom svijetu u kojem nema mjesta ni za koga. Uvijek bi se postavila tako da se pored tebe čovjek osjeća, nekako, jadno sa tim svojim stavom nedodirljive, jednako kao i sada. Nikome, pa ni meni, nisi dopuštala da ti priđe blizu osim onoliko koliko si ti dozvoljavala, a sve si držala na pristojnoj udaljenosti od sebe.
Nikad s tobom nisam bio siguran na čemu sam. Malo bi me pustila blizu pa onda opet hladno odgurnula. A ja te samo nisam želio uplašiti. Želio sam ti dati vremena da se otvoriš, da shvatiš što želiš, da se odlučiš. Hm, zauzvrat sam dobio to da si nestala, bez riječi. Znaš li ti molim te, kako sam se samo ja osjećao taj dan? Zvao sam te popodne, nisi se javljala. Predvečer sam te zvao opet se nisi javljala. Nazvao sam Katarinu i pitao je da li se čula s tobom rekla je da nije, da je te zvala ali da se ne javljaš. Nakon toga smo obadvoje bili u panici. Našli smo se na kavi i nismo znali što činiti. Bojali smo se da ti se nije nešto dogodilo pa smo odlučili poći do tvoje kuće. Kuća je bila prazna i u mraku. Kucali smo nisi se javljala.
Katarina je odlučila poći do susjede da pita zna li što je s tobom. Susjeda joj je rekla da si jutros otputovala nije sigurna gdje ali neko je rekao da si otišla negdje nekakvome stricu. Uglavnom su te vidjeli na kolodvoru s koferima. Rekla je da znaju da imaš nekoga strica negdje u Švicarskoj ali da ne zna u kojem gradu i da će se raspitati pa će joj javiti. Ne moram ti pričati da je Katarina bila, blago rečeno, u šoku.
Kad je ušla u auto po izrazu njenog lica ja sam mislio da si mrtva. Vikao sam neka mi, pobogu, kaže što se dogodilo. Slušao sam u nevjerici. Mozak mi je kuhao i nisam imao pojma koji vrag se dogodio. Katarina je pitala jesmo li se možda posvađali ili nešto slično. Rekao sam da nismo i da nemam pojma o čemu se radi.
Znači, ja sam od tvoje susjede saznao da si me ostavila! Poludio sam, doslovce. Narednih dana, mjeseci.. ne znam ni ja koliko dugo hodao sam okolo napola lud. Sve sam očekivao da ćeš se vratiti, da ćeš nazvati mene , Katarinu objasniti što se dogodilo. Ni riječi od tebe. Razmišljao sam jesam li ja nešto učinio, rekao. Nisam se mogao sjetiti ni jednog jedinog razloga tvoga odlaska koliko god da sam vrtio film i razmišljao. Onda sam shvatio da se nemaš namjeru vraćati i pomirio sam se, nekako, s tim.
Svaki praznik provjeravao bi jesi li došla…. nije te bilo. Uvijek bi se diskretno raspitivao jesi li došla, uglavnom preko Katarine, iako mi je govorila da sam teška budala kad te ne mogu zaboraviti nakon svega, ipak bi mi prenijela informacije. Onda sam čuo da se udaješ i sve je bilo gotovo. Iako sam tada imao ozbiljnu vezu, to mi je sadašnja žena, ipak sam se, ne znam ni ja zašto, uvijek nadao da ćeš se jedanput pojaviti.
Kad sam Josipu upoznao malo me je vratila u život. Bila je sve ono što ti nisi; jednostavna, normalna djevojka, koja nije imala prevelike zahtjeve, topla i nježna, s njom sam uvijek znao na čemu sam, osjećao sam se miran i siguran i to je mojoj duši tada bilo kao melem na ranu.
Zavolio sam je, barem sam mislio da jesam, ne kao tebe ali sam ju volio na neki način i kad je ostala trudna vjenčali smo se. Tebe sam izbrisao iz misli osim ponekad kad sam imao neki loš dan, i živio sam mirno sve do onog susreta neki dan. Ti si se pojavila i kao i obično okrenula mi život naglavačke
Samo sam šutjela i slušala ne prekidajući ga a suze su mi se slijevale niz lice.
– Bože Marija što si to pobogu napravila? Takva glupost je previše čak i za tebe!
Polako sam postajala svjesna toga koliko je moja odluka bila besmislena i glupa, kao i njenih posljedica na naše živote. Nikad svih ovih godina godina nisam pomislila da nisam u pravu i da nisam dobro postupila. Možda bi mi se i pojavila ta misao ali bi ju odbacila, nisam htjela razmišljati o tome, nisam htjela pogledati istini u oči dok se nisam sad našla s njom oči u oči. Hm, lijepo je bilo živjeti u zabludu ali istina te sustigne kad-tad. Bila sam uvjerena u ispravnost svoje odluke, bila sam uvjerena da je to jednino moguće i najbolje rješenje za obadvoje. Sad mi je bilo jasno ne da nije bila ispravna već je bila totalno pogrešna.
Nisam htjela plakati ali suze su mi same klizile niz lice. Nisam znala kako se nositi s tom spoznajom. Pojma nisam imala što i kako dalje, ni što bi rekla, ni mislila. Bila sam skroz shrvana.
– Oprosti – rekla sam – htjela sam ti pružiti priliku da budeš sretan.
– Pa, ja ću poludjeti! – skoro je vikao. Ne mogu vjerovati u ovo što čujem! Ona je meni htjela pružiti priliku da budem sretan tako da mi je od života napravila pakao! – uzdahnuo je i prošao rukom kroz kosu.
– Nemam ja ništa od tvog oprosti, a ni ti. Šteta koja je učinjena nepopravljiva je. Bolje bi bilo da se nismo ponovno susreli, ali očito je veza među nama prejaka da bi se razišli zauvijek.
Obadvoje smo šutjeli neko vrijeme pokušavajući sabrati osjećaje nakon svega što smo čuli.
– Bože – mislila sam – kako sam mogla samo biti tako glupa? Što me samo spopalo?
– Zašto si kćeri dala ime po meni? – progovorio je poslije duže šutnje.
– Željela sam na taj način zauvijek sačuvati jedan dio tebe koji bi pripadao meni. Nešto što će biti samo moje i za što ću samo ja znati.
– A ti? Od kud to da si zadnjem djetetu i to sinu dao ime po meni?
– Kad se rodila prva kći Josipa joj je dala ime po svojoj majci koja je umrla još dok je bila djevojka. Kad se rodila druga kći ja sam dao ime po svom ocu koji umro malo prije njenog rođenja. Kad se nakon dugo godina rodio sin Josipa je rekla neka ja biram ime jer je sin. A koje sam drugo mogao dati osim onoga koje mi je bilo i ostalo na srcu.
Pogledao me tako da mi je krv brže prostrujala venama. Šutjela sam.
– Što sad? – nastavio je on.
– A što možemo? Ništa?! Tako je kako je! Nadam se da ćeš mi jedanput moći oprostiti jer ja sad, nakon svega, nisam sigurna da ću moći sama sebi oprostiti.
– Gle, Marija, moj brak je ionako klimav. Odmah po rođenju prve kćeri shvatio sam da sam pogriješio i da mi nismo jedno za drugo. Mislio sam da će mi odgovarati netko drugačiji od tebe, ali sam se prevario. Kad se druga kći rodila stanje se jako pogoršalo pa smo nakon par godina muke potražili pomoć. Nekako smo pokrpali rupe a rezultat tih krpanja i pokušaja da popravimo odnos je Mario.
Brzo sam shvatio da su svi ti pokušaji propali ali godine su učinile svoje i odlučio sam se pomiriti sa situacijom. Uspijevao sam sve do našega susreta. Sad sumnjam da ću imati snage i volje nastaviti dalje ovako kako je bilo.
– Nemoj mene, molim te, miješati u vaše probleme. Vaši problemi su vaši i ja ne želim imati posla s tim. Ja imam dobar brak i dobra muža koji nije zaslužio da ga povrijedim i mislim da to niti mogu, niti hoću napraviti.
– Pa da, lakše je mene povrijediti, ja sam navikao. – procijedio je kroz zube – Meni možeš ponovno iščupati srce i zgaziti, ne bi ti bilo prvi put. Već imaš iskustva s tim pa ti to ne bi bio problem.
Pozvao je konobara i naručio je i on sada konjak, dupli. I ja sam naručila još jedan iako sam i od onoga već pomalo otupjela. Trebalo mi je nešto žestoko i sad sam razumjela ljude kad bi rekli da im treba nešto da ih zdrma. Sad sam razumjela puno stvari koje su mi prije bile nepojmljive i neprihvatljive.
Nešto se u meni otvorilo, neka vrata koja su cijeli život bilo zakračunata sad su popustila i nisam znala što bi s tim novim djelom mene koji mi je bio potpuno nepoznat i stran. Čvrsta brana koju sam sagradila između svijeta i sebe srušila se i ništa više nisam mogla držati pod kontrolom a svoje osjećaj najmanje. Izgleda da sam napokon izašla iz tog nekog svoga svijeta i ušla u stvarni svijet u kojem se nisam baš najbolje snalazila, bila sam slaba i ranjiva ali za čudo više se nisam bojala svojih osjećaja. Vjerojatno je i alkohol kumovao svemu tome.
Trebalo mi je nešto da me komira, da zaspim i probudim se negdje u vječnosti. Trebalo mi je nešto da zatomi ovu bol i prazninu koju sam osjećala na mjestu gdje mi je trebalo biti srce.
Nekako sam se uspjela sabrati.
– A što bi trebala, molim te? Razoriti cijelu obitelj i ja svoju i ti svoju i zar misliš da bi smo nakon toga mi mogli nešto? Možda ako bi smo se odselili negdje u Tunguziju i da nitko ne zna za nas. I ako bi smo se i odselili da li bi mogao podnijeti da ne viđaš djecu? Ja ne! A ako bismo i bili u mogućnosti, nekako, sumnjam da bi oni htjeli nas vidjeti.
Konobar je donio piće i on je svoje iskapio i naručio još jedan.
– Ej, pomalo to, voziš! – rekla sam
– Ne brini nije mi prvi put – nasmijao se nekako čudno. – A možda bi tako i bilo najbolje da me jednostavno nema jer ne znam kako da se vratim u normalu.
– A što da ja kažem? Udajem kćer, zaboga, a ja ne znam ni di sam, ni ‘ko sam, ni kako mi je ime.
– A kako ti misliš voziti? Koliko sam shvatio nisi baš netko tko je vičan alkoholu.
– Iskreno, nemam pojma. Mislim da ću pozvati taksi.
– Hoćemo li pojesti nešto? – pitao je
– Ne, nema šanse da jedem u ovakvu stanju!
– Marija – gledao je u mene pogledom od koga mi je krv brže tekla, a mozak, koji je ionako bio zamućen alkoholom, mi se potpuno pomutio. Imala sam osjećaj kao da ne postoji ništa osim njega i mene. Uzeo me je za ruke. Poželjela sam da me poljubi i uzme u naručje i odnese negdje gdje nikoga nema i gdje ništa ne postoji osim nas. Kad sam shvatila o čemu razmišljam postidjela sam se vlastitih misli. On kao da je znao o čemu razmišljam gledao me pogledom od kojeg mi je sva krv koju sam imala udarila u lice.
– Znaš li ti da ja tebe nikad nisam prestao voljeti. – progovorio je promuklim glasom
– Želim te toliko da me cijelo tijelo boli od želje za tobom. Čini mi se da svaka stanica u mom tijelu žudi za tvojim dodirom.
U meni se sve uskovitlalo. Da me netko tada upitao kako se zovem mislim da ne bi znala. Potpuno sam se izgubila. Trenutak je prekinuo konobar donijevši piće koje je naručio. Ja sam zamolila da mi donese kavu.
– Marija, ja stvarno, ne znam kako ću moći gledati te, biti blizu tebe i ne smjeti te ni dodirnuti. Mislim da me ruke neće slušati. Neću moći, a znaš da nema šanse da izbjegavamo jedno drugo. Poludjet ću!
– Ne znam što da kažem već da ćemo morati pronaći načina.
Konobar je donio narudžbu i polako smo ispijali zadubljeni u svoje misli.
– Ivane, žao mi je! Užasno mi je žao i ne znam kako ću ikada moći oprostiti sebi glupost koju sam napravila. Ne znam kao sam samo mogla biti tako glupa, ali ljubomora je gadna stvar, pomuti čovjeku mogućnost za zdravo razmišljanje. Ja sam tada mislila kako je to jedino moguće rješenje i kako je bolje da se raziđemo nego li da te na kraju zamrzim.
Moji osjećaji prema tebi su bilo toliko snažni da nisam znala izaći s njima na kraj pa sam radije pobjegla. Sad mi je jasno da je to bilo ne samo glupo nego i ..ma nemam riječi za ono što sam napravila. Najradije bi sama sebe premlatila k’o vola u kupusu. Mi smo, naprosto, rođeni jedno za drugo, i tu je vrag morao umiješati svoje prste. Nije on mogao dozvoliti da mi budemo skupa jer skupa smo mogli čuda napraviti. Ovakvo smo samo dvije razdvojene polovice jedne cjeline i kao takvi smo nemoćni. Ne kaže se uzalud da su sve prave ljubavi tužne. Znaš ima u tome nešto. Malo sam se nacvrcala pa mlatim gluposti…ali ipak….ima u tome nešto.
Nasmijao se
– hahahhahahah….baš si smiješna kad se napiješ.
– Znaš li da mi je ovo prvi put u životu da se napijem. Baš mi je muž neki dan prigovarao zbog toga što se nikada od kad sam s njim nisam ne napila nego popila ni kapi alkohola , čak ni kad smo stariju kćer udavali nisam popila ni mrvicu. Nisam se usudila, uvijek me je bilo strah onoga što bi izašlo iz mene kad bi popustila moja samokontrola, kad bi isključila mozak i rasuđivanje mi otupilo. Evo, prvi put sam se s tobom napila i ne znam kako ću sada kući.
– Ajde nek’ sam i ja u nečemu prvi. – procijedio je.
Kava me malo razdrmala.
– Trebala bi poći. – rekla sam – pozvat ću taksi nema šanse da vozim.
– Ja ću te odvesti. – rekao je
– Nema šanse, da te netko vidi. – Još sam bila koliko toliko prisebna.
– Nije me briga! Ja te vozim i točka.
Nisam se dalje opirala, nekako mi je bilo svejedno. Platio je račun i krenuli smo k izlazu. Dok smo izlazili držao me je oko struka da se ne bi slučajno spotakla i pala. Od njegove ruke osjećala sam takvu toplinu da mi je cijelo tijelo gorjelo. Nisam baš bila sigurna da li je od alkohola ili njegove blizine. Kad smo izašli sviježi zrak me malo rastrijeznio. Puhao je lagani vjetrić i donosio svježinu s potka koji je tekao nedaleko.
Kad smo došli do auta okrenula sam se stavila mu ruke oko vrata i poljubila ga. Naprosto više nisam mogla izdržati a moja samokontrola i moć rasuđivanja je bila poprilično oslabljena od alkohola. Privukao me je k sebi i nježno ljubio. Izgubila sam razum u potpunosti.
Ne znam koliko smo tako stajali ali mi se najedanput upalila neka lampica negdje u nekom dijelu mozga, valjda sam lagano dolazila k sebi od svježeg zraka i ugodnog povjetarca. Otrgnula sam se od njega.
– Zaboga što to radimo! Rekla sam – Ja stvarno nisam pri sebi. K’o dvoje tinejdžera stojimo tu i ljubimo se – popravljala sam haljinu i frizuru. – Molim te idemo kući dok nismo napravili kakvu glupost.
– A što da i napravimo? Rekao je glasom promuklim od želje i ponovno me privukao k sebi obavivši ruke oko moga struka.
– Ne! – bila sam odlučna i skinula njegove ruke. – Ne mogu to. Ne dolazi u obzir! Previše je nepošteno.
– Nije me briga? – rekao je. Nije pošteno ni prema meni pa što?!
– Ne bitno, ja to ne mogu! Kako bi sutradan ikome pogledala u oči. Idemo kući!
– U redu, ali nemoj misliti da ćemo ostati na ovome. Ne znam što i kako ali znam da te sad ne mogu pustiti samo tako. To nikako!
Ušli smo u auto i vozili u tišini. U glavi mi je vladala praznina ni o čemu nisam mogla razmišljati a usne su me boljele od poljupca. Pogledala sam se u ogledalo u autu i nisam se mogla prepoznati po tko zna koji put u par dana. Malo sam popravila frizuru i obrisala šminku koja se bila razmazala po licu. Izgledala sam katastrofalno ali su mi oči sjajile nekim čudnim sjajem.
Nadala sam se da neću nikoga sresti kad uđem u kuću. Srećom, mogla sam proći u sobu a da nitko ne primijeti da sam došla. Pred kućom smo se brzo pozdravili
– Zapamti neću te pustiti. – rekao je – i sanjaj me! Namignuo je dok sam izlazila iz auta.
Ništa nisam rekla. Na ulazu sam izula cipele i ušla u kuću. Svijetlo u dnevnoj je gorjelo ali ja sam produžila u svoju sobu, umorna, iscrpljena i polupijana bacila se na krevet. Soba se vrtjela oko mene.
– K vragu i glupi alkohol! Sad mi je jasno zašto nikada ne pijem.
NASTAVLJA SE…..