Za divno čudo uspjela sam malo i zaspati ipak je umor učinio svoje. Ujutro sam Ivani ispričala što se dogodilo, naravno izostavila sam njegov poziv i naš razgovor kao i to da smo nas dvoje nekada imali nešto. Ivana je bila sva u čudu: „Kako je svijet mali.” konstatirala je.
– I previše za moj ukus.-pomislila sam
-Dakle teta Katarina je bila tvoja najbolja prijateljica?” – pitala je- kako to da mi to nije spomenula?
-Vjerojatno te nije dovela u vezu sa mnom. Znaš ja sam davno otišla i nikada se nisam vratila. Djed i baka su u međuvremenu poginuli kao što znaš (roditelje sam izgubila u saobraćajnoj nesreći koju je skrivio moj otac ubrzo nakon što sam se udala. Otac je imao srčani i bio je na mjestu mrtav, a majka je u bolnici podlegla ozljedama) tako da nisam imala razloga dolaziti. Kuću sam prodala (prodaju je obavio agent tako da ja nisam imala potrebe ni dolaziti) i za te pare smo kupili stan u Švicarskoj kojeg još uvijek imamo, nismo ga prodali, najstarija kćer i zet živjeli su tamo.
– Baš čudno, mama, da joj se nikada nisi javila- Zašto?-
– Tako je život namjestio, neke stvari naprosto nisu pod našom kontrolom. -slagala sam-
– Zato je Katarina stalno govorila kako ju podsjećam na nekoga ali se nije mogla sjetiti na koga.
– Kako se ti poznaješ s njom? – pitala sam- U kakvoj su oni vezi s Ivanom?
– Pa ujko Ivan.. – Sad ga je i moja kći zvala ujakom – pomislila sam ogorčeno, – je bio kum njima na vjenčanju, zatim je Frano (Katarinin muž) bio kum njemu na vjenčanju, pa je Josipa bila kuma njihovoj kćeri, a Katarina njihovoj. Sretale smo se na obiteljskim okupljanjima. Ta znaš da Marka svi smatraju kao da mu je Ivan otac a ne ujak.
– Koliko on, uopće ima djece? Pitala sam.
– Kao i kod nas dvije kćeri i sina. Kćeri mu nisu još udate. Najstarija je moje godište i završava faks, mlađa je prva ili druga godina nisam sigurna i onaj mali što si ga vidjela s njim. Nego idem nazvati Marka da mu ispričam. Baš će se iznenaditi.
Nazvala je Marka i stavila ga na zvučnik.
– Ej- javio se
-Na zvučniku si – napomenula je – znaš što ima novo?
– Znam rekao je- nazvala me mama i sve mi ispričala. I da i ujna Josipa je nazvala Katarinu i sve joj ispričala. Zna i ona.
Meni se želudac grčio od neke muke. Zamišljala sam kako se sad priča brzinski širi od uha do uha: – Sjećaš se one Marije? Koje Marije? Ma znaš te i te! A, da kako se ne bi sjećala, e, znaš njena ti se kći udaje za Ivanova sestrića, onoga što nema oca. Ma,daj ….stvarno?!..Nisu li njih dvoje nešto mutili dok su bili mladi. Ma da jesu kako se ne sjećaš, pa bili su glavna tema u gradu nakon što je ona otišla.
Baš te priče su bile ono što me užasno smetalo. Uvijek su se oko nas plele neke priče i uvijek bi se ja nekako našla u središtu zbivanja bez da sam to htjela. Sad će svi doći u svatove iz radoznalosti da vide gdje sam ja to završila jer svi su znali da sam samo nestala, a nitko nije znao razlog pa je sigurno bilo svakojakih nagađanja. Moj blaženi mir bio je izgubljen, zauvijek.
– Teta Katarina će se sigurno obradovati kad te vidi nakon toliko godina- rekla je kćerka
Nakon onoga što mi je Ivan rekao nisam baš bila sigurna u to. Zapravo sam se na neki način plašila toga susreta, pogotovo što će biti u masi svijeta. Što ako se raspadnem na svadbi svoje kćeri pred svima?
Dan je prošao u pripremama za sutrašnju prošnju u koju je trebala doći Markova obitelj. Stric i tetka s tatine strane nisu još došli kući pa su trebali doći Markov ujak i njegova obitelj, Marko, kum, kumova djevojka i Markova baka (tatina mama). Zanimljivo društvo razmišljala sam. Muž je kasno navečer došao kući ali je bio preumoran za bilo kakav razgovor. Odlučila sam mu ujutro uz kavu ispričati za susret.
Ujutro sam bila malo nervozna i Ante je to odmah primijetio.
– Zaboga što si tako nervozna, pa ne prose tebe već našu kćer. I uostalom nije prva.-
-Kad smo kod prošnje, znaš onaj Markov ujak?
– Onaj što ga je odgojio?- upitao je muž
– Da, taj.
-Što s njim?
– Znaš, mi se poznajemo. Sjećaš se kad sam onaj dan išla srediti ono sa salom i još neke gluposti….e, pa srela sam ga i u razgovoru smo skontali da se naša kći udaje za njegova sestrića.
– Hm, zanimljivo! Pa sad bi ti trebalo biti lakše kad ga već poznaješ.
– Jao tebe, znaš da sam davno otišla i da nisam baš vješta s našim ljudima.
– Ne brini sve će to proći dobro.
– Eh, da – mislila sam.
Kako je dan odmicao ja sam bivala sve više nervoznija i nervoznija, imala sam osjećaj da pucam po šavovima, mada izvana nisam pokazivala znakove nervoze. Oni se trebali doći negdje oko 7h a ja sam razmišljala da će biti dobro ako ja do tada ne doživim ili srčani ili nervni slom . Sve je bilo spremno napokon su počeli stizati. Prvi su stigli Marko, mama i baka, nakon njih kum i njegova djevojka a najzad Ivan i njegova obitelj. Izašli smo pred kuću da ih dočekamo. Sve smo poznavali osim Ivana i njegove obitelji, zapravo ja sam i njih poznavala, ženu sam mu upoznala kad smo se sreli, osim kćeri, one su bile prelijepe djevojke. Ivanu sam samo brzinski pružila ruku koju je on još prije ispustio nego ju je primio.
– Mi smo se već upoznale- obratila sam se ženi
– Da jesmo- pružila je ruku. Ušli smo u kuću, činilo mi se da me muž gleda krajičkom oka kao da ga nešto zanima.
– Ma ne, pričinja mi se- pomislila sam- samo je zabrinut jer zna koliko sam bila nervozna zbog ove večeri.
Sjeli smo i priča je išla glatko i bez problema. Ja sam cijelo vrijeme nastojala biti zauzeta i u pokretu međutim nisam mogla odagnati misli. Ponekad sam se i prije znala razmišljati o tome što bi bilo da nisam napravila to što jesam u kom pravcu bi otišao moj život, međutim uvijek bi odbacila te misli i išla dalje sad kad je bio tu pored mene u mojoj kući nisam se uspijevala izboriti s emocijama za koje sam mislila da su davno nestale.
Srce mi je tuklo u grlu, a noge kao da nisu bile moje i stalno sam imala osjećaj da ću se splesti. Dvojica najvažnijih ljudi u mom životu jedan pored drugoga. Nevjerojatno! Ivan nije bio fizički nešto posebno, što se toga tiče moj muž ga je daleko nadmašio. On je bio baš faca i u svoje vrijeme djevojke su se same lijepile za njega ,vladala je svojevrsna borba, sve su ga mame željele za zeta i sve kćerke za muža, a ja sam „pobijedila”.
Najedanput mi je sinulo da sam se ja udala za njega samo zato jer je to predstavljalo izazov za mene, samo zato jer sam pobijedila u nadmetanju, samo zato kako bi dokazala kako sam bolja od drugih. Oduvijek sam voljela izazove i birala sam samo ona u kojima sam mogla biti pobjednik i uvijek bi pobjeđivala. On je za mene bio trofej, dokaz moje pobjede , jer ruku na srce, nikad nisam bila zaljubljena u njega, voljela sam ga na neki način ali ne onako kao Ivana.
Otišla sam u kupatilo pogledala se u ogledalo. Iz njega me je gledala neka žena koju ja nisam poznavala imala je moju kosu i moje crte lica, ali nije bila ja, oči su joj sjajile nekim čudnim sjajem. Gledala sam samu sebe u čudu kao da se prvi put vidim u ogledalu.
– Tko si ti ženo? – pomislila sam, a onda sam otresla glavom nastojeći se sabrati.
– Daj se saberi, ženo. Koji ti je vrag? Imaš dovoljno godina da se ne baviš glupostima. Što ti je?
Eh, ali emocije nisu pitale za godine, ja sam izgleda na tom nivou zapela u vremenu od prije nekih 40 godina i nisam se pomakla s mjesta. Izgleda da je to u životu tako; kamo god da kreneš, vratit ćeš se na početak. Koliko god se promijenio uvijek ćeš se vraćati na vrijeme u kom si bio sretan. Koliko god bio uglađen, ne možeš ušutkati zvijer u sebi. Moja je , sve su prilike, bila spremna da izađe vani i proguta i mene i sve oko mene i nisam ju mogla ušutkati, nikako.
Ovaj put ne! Sve ove godine ja sam samo glumila sreću i tek sad sam postala bolno svjesna toga. Moj život je stao onoga trenutka kad sam otišla i sve ostalo bila je samo dobro izrežirana predstava. Da bi čovjek krenuo dalje potrebno je raskrstiti s prošlošću, ja sam svoju samo zamrzla i zakopala, a to nije bilo dovoljno. Da bi se pobjeglo od neizbježnog, nije dovoljno samo zaustaviti vrijeme , potrebno je vratiti se na sam početak, a vratiti se na početak ne znači samo otvoriti korice, nego okrenuti pravi list, i to je izgleda neizbježno.
Jednoga dana ćemo se osvrnuti i shvatiti da svi nekoga izdajemo, ali to nije ono najgore, najgore ja kad se okreneš i shvatiš da onaj koga si izdao , zapravo, si ti sam, a svaka izdaja počinje s ljubavlju. Kojeg li apsurda!? Bježeći od kraja našla sam se na samom početku.
Cijelo vrijeme bježiš i što više bježiš dublje toneš, ne možeš se suprotstaviti tome i na kraju bježeći od kraja našla sam se na samom početku i nisam pojma imala što i kako dalje. Bila sam potpuno dotučena i što je najgore sama sebi sam bila kriva za to. Uspjela sam se malo pribrati i vratiti za stol.
U glavi mi je bio kaos, unutar sebe sam pucala po svim šavovima ali izvana sam djelovala smirena i sabrana. Na meni se nije mogao primijetiti niti najmanji trag mojih unutrašnjih previranja. Ni s čim to nisam pokazivala, što je u meni jače bjesnila oluja to sam bila mirnija i sabranija izvana. Čak ni oni koji su me dobro poznavali (mada kad bolje razmislim takav netko nije ni postojao) nisu ništa primjećivali.
Ja i Ivan smo uglavnom šutjeli. Za mene to i nije bilo tako čudno jer nisam baš bila netko tko voli pričati, ali zato su se njegova žena i moj muž odmah „našli”. Promatrala sam Ivanovu ženu a neka tuga mi je stezala srce. Pomislila sam da sam ja ta koja je trebala sjediti pored njega. Lecnula sam se od te pomisli, otresla sam ju i odlučila ne dopustiti takvim mislima da mi se motaju po glavi.
Nakon večere mladi su odlučili otići u grad. Antina strina koja je jedina od Antine obitelji mogla doći ( od mojih nije mogao nitko jer su svi živjeli vani) i Markova baka su se premjestile u dnevnu i lijepo se razgovarale k’o da se znaju sto godina. Za stolom smo ostali nas petero. Ante i Josipa su imali toliko tema za razgovor i nisu se gasili . Jasna bi se s vremena na vrijeme uključila u priču, a nas dvoje smo pogledali jedno u drugo onako ispod oka pazeći da ono drugo ne uhvati taj pogled. Nisam shvaćala kako to da nitko ne primijeti napetost koja je vladala između nas dvoje. Ja bih progovorila tek kad bi me muž nešto pitao, ali sam se pravila da pažljivo slušam iako nisam pojma imala o čemu razgovaraju. Ivan bi se s vremena na vrijeme pomalo i uključio.
Promatrajući ih u jednom momentu sam pomislila kako si njih dvoje savršeno pašu. Dok su razgovarali činilo se da bi netko treći bio samo smetnja u tom razgovoru. Pomislila sam kakvu sam samo zbrku napravila. Ta pomisao mi je sinula kroz glavu tako snažno da sam skoro odskočila sa stolice. Ustala sam se i pošla u kuću. (sjedili smo vani na terasi jer je bila jako vruća noć) Prvi put od kad pamtim moj muž nije nije upitao je li sve u redu. Bila sam začuđena.
U dnevnoj su bile strina i Markova baka. Krenula sam k izlazu i izašla vani s prednje strane kuće. Terasa se nalazila na izlazu iz dnevnog boravka koji je bio na suprotnoj strani od ulaznih vrata pa se nije vidjela kad bi se prilazilo kući. Sjela sam na zidić kojima je bilo ograđeno put s obje strane ulaza i duboko udahnula. Misli i osjećaji su mi divljali i nisam ih mogla nikako pohvatati. Zatresla sam glavom nastojeći se pribrati i umiriti disanje. Čula sam korake i mislila kako je to muž pošao za mnom da vidi jesam dobro ali to nisu bili njegovi koraci, poznavala sam ih. Kad se vrata otvorila na vratima se pojavio Ivan. Prišao mi je
– Jesi dobro? – pitao je
Uzdahnula sam – Ne baš- rekla sam
– Jesi primijetila kako se ono dvoje dobro slažu? Kao da mi i ne postojimo tako razgovaraju. Totalno su u nekom svom svijetu.
– Da, primijetila sam! Znaš pomislila sam kako smo mi zamijenili stvari, kako su njih dvoje baš stvoreni jedno za drugo, ta me pomisao malo ošamutila zato sam izašla vani. Ivane, koju sam ja samo pomutnju napravila svojom glupom, brzinskom odlukom da odem. Tek sad lagano postajem svjesna svega. Što sam to, zaboga, napravila?- bila sam na rubu suza.
Uzeo me je za ruku- Dođi idemo tamo dalje. Mogao bi netko izaći na hodnik i čuti nas.
Pošli smo prema početku ulaza i sjeli na zidić kojim je dvorište bilo ograđeno. Uzeo je moju ruku u svoju
– Bućkuriš draga, bućkuriš! Da samo znaš koju si pomutnju napravila kad si otišla? I hoćeš li mi, napokon, reći zašto si otišla?
– Hoću, ako uspijem objasniti jer sad ne uspijevam ni sama sebi objasniti neke stvari, ali ne sad i ne ovdje. Mislim da nije ni mjesto ni vrijeme za takve rasprave. Obećavam naći ćemo se i sve ću ti reći, baš sve. A sad bi trebali ući primijetit će da nas nema
– Koliko su zauzeti , sumnjam.
– He, ne znaš ti strinino oko sokolovo, ta primijeti što nitko živ ne bi. Ti idi prvi, ja ću kasnije doći.
– U redu idem.
Otišao je a ja sam sačekala neko vrijeme pa pošla za njim. Kad sam došla do njih i sjela muž me zagrlio:
– Di si se ti izgubila? – upitao je i poljubi me u obraz. Ja sam ispod oka pogledala u Ivana i primijetila kako mu se lice smrklo. Nasuo si je čašicu viskija:
– Živjeli- rekao je nekako naglo.
– Ček, ček da i ja sebi naspem – rekao je moj muž skidajući ruku s mene.
– Nisi li ti već malo više popio? – pitala sam primjećujući da je malo previše veseo. On inače nije pio pa mu je bilo dovoljno malo i bio je gotov.
– Nećeš valjda ženi dozvoliti da nama kvari veselje- rekao je Ivan gledajući me izazovno i nasuo sebi još jednu. Ja sam se pravila da ne primjećujem njegov pogled.
– Živio!- rekao je Ante i iskapio čašicu na moje čuđenje, Josipa i Jasna su im se pridružile. Ja se nisam usudila popiti ni kapi. Nisam dobro podnosila alkohol i bojala sam se kako bi djelovao na mene, mogla bi napraviti kakvu glupost, a to nisam htjela, i ovako sam bila u rasulu i bilo me je bilo strah da ne dođe do incidenta.
– Ženo!- rekao je Ante – daj ti meni donesi onu harmoniku!-
Moj muž je dosta dobro svirao harmoniku. Od malih nogu svirao je u KUD-u koji je djelovao u okviru hrvatske misije u Švicarskoj. Dok je bio momak bio je glavni na svim zabavama i feštama ,a i prije dok su nam djeca bila manja često je znao zasvirati, skoro pa svakodnevno, jer bi ga oni uvijek molili da im svira. U zadnje vrijeme je rijetko svirao, mislim da je zadnji put svirao prošle godine kad nam se starija kći udavala.
– Harmoniku, u ova doba!- rekla sam – Pa je li ti vidiš koliko je sati? Probudit ćemo cijelo susjedstvo. Protestirala sam jer sam htjela da ova noć što prije završi
– Nema veze, samo ti nju donesi.
Otišla sam po harmoniku. Izvadio ju je iz kutije i rastegao:
– Malo je raštimana ali poslužit će. ‘Oćemo li onu tvoju od Halida „Ja bez tebe ne mogu da živim” – upitao je me zagrlivši me. Ja sam se sledila
– Kakav Halid i pjevanje u ova doba daj ne budali! – Rekla sam – meni se čini da si ti malo previše popio.
– Ne budi uvijek tako ukočena, racionalna i razumna. Daj otpusti malo te kočnice. Rekao je, a ja sam se šokirala. U 27 godina braka nikada nije ovako razgovarao sa mnom ni kad smo sami, a kamo li pred nekim drugim. Nije mi bilo jasno zašto tako govori kad sam ja bila netko kome nije bio problem ni zapjevati, ni zaplesati, zapravo smo mi uglavnom pravili štimung gdje god da smo bili. I svašta bi se za mene moglo reći samo ne da sam ukočena, ali ova noć je bila ionako čudna po svemu, granice su bile pomjerene do granice pucanja.
– Takva je oduvijek. – nadovezao se Ivan- i ja je se takve sjećam. Uvijek hladna i razumna.
Ošinula sam ga pogledom
– Eto, prijatelju ti mene razumiješ, vidiš ti kako je meni s njom sve ove godine, uvijek na distanci i u rukavicama – rekao je Ante već poprilično nacvrcan i zagrlio Ivana. Ja nisam mogla vjerovati što sve neću čuti večeras i znala sam da to nije samo neka pjanska priča već da te riječi izlaze iz srca i to me jako pogodilo.
– Što se ovo, pobogu, događa? – pitala sam se
– Od kud’ tebi da mi je ta omiljena? – pitala sam.
– Pa nisi li tražila da ju naučim svirati i stalno ju puštaš. – rekao je
– Imali još što večeras da je moglo poći u krivo a nije? – pomislila sam
– Daj ti da mi zapjevamo! Što si ono rekao koja joj je omiljena? Pito je Ivan gledajući drsko u mene
– Ja bez tebe ne mogu da živim- ponovio je moj muž
– Zanimljivo – rekao je Ivan – i meni je ta najdraža.
– Od kad, molim te? Upitala je Josipa
– Skoro čet’erest godina- rekao je Ivan.
– Ma daj, mislim da pjesma nije toliko stara. Nije li tek nedavno izašla? – rekla je Josipa ništa ne shvaćajući
-Ne bitno! ‘Ajmo mi zapjevati- rekao je Ivan
Počeli su pjevati, pridružili su im se i Josipa, strina i baka Janja.
Refren pjesma ide: „ Ja bez tebe ne mogu da živim milo moje nije nam se dalo da se u tvom zagrljaju smirim sve sa tobom bilo mi je malo. „
Ivan je tako otvoreno gledao u mene da sam morala ući u kuću bojeći se da ne’ko ne primijeti. Molila sam Boga i sve svece kojih sam se mogla sjetiti, obećavala brda i doline u zavjet samo da ova večer što prije završi i da prođe bez incidenta.
– Bože moj- mislila sam – udajem kćer i umjesto da se radujem i veselim meni se život raspada u milijun komadića. Sve u što sam do sad vjerovala rasplinulo se poput balona od sapunice. Više nisam znala što je istina, a što nije, što se stvarno dogodilo a što sam ja sebi umislila da se dogodilo. Nisam znala jesam li ja to stvarno ja ili samo dobro glumim samu sebe. Više nisam znala tko sam ni što mislim, ni što osjećam.
– Dobro Bože ako si me i htio naučiti pameti što nisi izabrao neko bolje vrijeme a ne vjenčanje moje kćeri?- mislila sam.
Ali znala sam ja da se sa mnom ne može drugačije već stjerati me u kut i ne dati mi prostora za manevriranje jer bi ja u času smislila nešto, neku novu ulogu koju bi dodijelila samoj sebi onda ju odigrala maestralno kao što i radim cijeli svoj život..igram uloge vrijedne Oskara. U glavi i u duši mi je bio totalni kaos, totalni raspad sustava.
Otpjevali su dvije-tri pjesme i na svu sreću Ante je bio previše popio da bi mogao nastaviti.
– Vrijeme je da se krene- rekla je Josipa
– Tko će voziti? – pitala sam svjesna da su obadvoje pili, Josipa nije toliko ali ipak je popila, a Jasna je izjavila da nije ponijela naočale a bez njih ne vidi voziti.
– Nazvat ću ja kćer da dođe po nas.- rekla je Josipa
Kad su djeca stigla bili su u boljem stanju od roditelja. Ante se ispričao da stvarno ne može više i da ide leći. Djeca su upitno gledala u mene
– Što se tati dogodilo? Upitala je Ivana
– Ne pitaj mene! Nego odi molim te pomozi mu do kreveta srušit će se negdje uz put – zamolila sam sina – a ja ću njih ispratiti.
– Tata što si ti to radio od sebe? Gori si od mene. – smijao se sin.
– Samo sam malo popio i ništa više – rekao je ovaj.
– Da, da vidim!-
– Cure vi ste trijezne? Upitala sam djevojke
– Da, da! Nismo mi ‘ko neki- rekle su i prijekorno pogledale roditelje.
– A što se vama dogodilo?-upitale su Ivanove kćerke.
– Daj molim te ne drami! Idemo kući – rekla je Josipa i krenula prema izlazu. Kćeri su krenule s njom. Ivan je u naručje uzeo sina koji je spavao na kauču pa je i on krenuo, a ja za njim u namjeri da ih ispratim. Sačekao me na hodniku i kad sam došla uhvatio me za ruku.
– Daj pusti što radiš?! Jesi normalan?
– Ono što sam želio cijelu večer- Naglo me privukao i poljubio me onako s djetetom u naručju.
– Eh, sad mi je napokon duša na mjestu- rekao je. Šokirana nisam ništa rekla samo sam se brzo osvrnula oko sebe plašeći se da nije netko vidio.
Posjedali su u auto. Kumova djevojka je vozila njegovo, jedna kćerka Markovo, a druga Ivanovo auto.
– Barem će svi sigurno stići kući – tješila sam se. Djevojke su bile potpuno trijezne, nisu ništa pile. Ušla sam u kuću, svi su otišli leći. Sjela sam na fotelju, zatvorila oči, podigla noge u zrak i odahnula. Napokon je završila ova luda večer, a s mužem ću se sutra obračunati- mislila sam. Sam Bog zna što će se sve dogoditi do svatova i u svatovima. Ivana je ušla u kuću i pogledala me upitno.
– Molim te ništa me ne pitaj i idi leći. Nemam snage ni disati. Sutra ćemo razgovarati.
Na usnama mi je gorio Ivanov poljubac u duši vladala oluja 100-tog stupnja, a u glavi praznina. Bila sam smrvljena na svim poljima, psihički, fizički, duhovno, emocionalno, mentalno i ne znam kako sve ne i nisam znala hoću li se, uopće, uspjeti sabrati i izgurati ovo sve do kraja…..Kraja čega pomislila sam. Bol u duši je bila neizdrživa, cijelo tijelo me boljelo, od boli nisam mogla ni plakati ni disati. Negdje sam imala tablete za spavanje pa sam ih potražila, prvi put u životu, i uzela dvije. Sutra ću razmišljati o svemu pomislila sam i pošla u krevet.
Pingback: Ponovni susret | Price iz života