Ni sama ne znam koliko sam sjedila na parkiralištu i plakala, a onda sam udahnula duboko, popravila šminku i krenula kući. U kući nije bilo nikoga, svatko je otišao za svojim obvezama. Odahnula sam s olakšanjem. Zazvonio je telefon, muž je zvao.
– Ej! – javila sam se.
– Čuj, ja neću dan-dva kući, posao je obimniji nego smo mislili pa nećemo završiti, ali ne brini stići ću prekosutra na prošnju.
– Okej- samo sam rekla – čujemo se!
Odahnula sam jer nisam imala snage pričati ni sa kime , samoća mi je savršeno odgovarala. Osjećala sam se kao da me je netko danima mlatio, u meni kao da je sve umrlo, puklo, raspalo se… Zavalila sam se na kauč onako u paketu, nisam imala snage ni umiti se, ni presvući. Bila sam totalno iscrpljena. U glavi mi je vladala neka čudna praznina, nisam mogla razmišljati ni o čemu a tijelo mi je bilo totalno tupo. Ništa nisam osjećala, čak ni umor. Zatvorila sam oči i slike su mi počele prolaziti pred očima, naš posljednji susret, rastali smo se sa :
– Vidimo se sutra!
To sutra nikada nije došlo. Ni slutio nije da se više nećemo vidjeti, a ja…ja sam znala da sutra (odnosno već taj dan, odnosno par sati, jer je debelo bilo prošla ponoć) odlazim. Sve je bilo spremno, koferi spakovani, karta rezervirana bus je polazio u 7h ujutro. Ni dan danas ne znam što mi je bilo, ni što mi je došlo…samo znam da sam osjećala užasan strah i da moram pobjeći inače bi se ugušila. Pobjeći iz tog grada koji me je gušio, pobjeći iz te sredine, od tih ljudi, od njega…..od same sebe…
Samo što tada nisam znala da se od sebe ne može pobjeći, ono si što jesi koliko god nastojao pobjeći, voliš onoga koga voliš, a ne onoga koga ti želiš voljeti. Srcu se ne da naređivati. Čudno je to kad se vratiš negdje od kuda nikada, zapravo, nisi ni otišao. Cijeli život se trudiš pobjeći da bi se na kraju vratio onome od čega tako očajnički bježiš.
Čim sam sjela u bus pokajala sam se… ali nije bilo nazad. Previše sam tvrdoglava da bi odustala, ja idem do kraja bez obzira na cijenu koju moram platiti. Ja pogrešku ne priznajem ni kad mi se razbije o glavu, i s tim se borim cijeli život. Ne znam što je to…. tvrdoglavost, oholost, ego…što god da je vodimo cjeloživotni rat. Nekad pobjedi to, nekad ja ..tada sam bila previše mlada da bi ja pobijedila.
Nisam se vraćala dugo godina…. nisam mogla (tko bi ga znao zašto). Sad kad razmišljam o tome mislim da sam se na smrt bojala. Bojala sam se razočarenja, bojala sam se da me ne povrijedi, bojala sam se da budem ostavljena, zamijenjena nekom drugom. Ne bi mogla podnijeti drugu na mom mjestu, taj moj vražji ponos. Od te pomisli sam ludila, zato sam ja radija ostavila njega i otišla bez ijedne jedine riječi. Bojala sam se da ako se vratim i ako ga vidim neću više moći otići, raspast ću se i tko zna kako će to završiti. Previše sam viđala patnje i suza oko sebe zbog nesretnih i neuzvraćenih ljubavi, previše ostavljenih i prevarenih žena da bi ja sebi dozvolila da budem jedna od tih koje žale i koje drugi žale.
Ja sam uvijek i sve morala držati pod kontrolom, naročito emocije, nisam si mogla dozvoliti da izađu na površinu, uvijek sam morala biti jaka i nikome nisam dozvoljavala da mi priđe preblizu, čak sam i muža držala na nekoj distanci…(ljudi su me znali doživljavati kao hladnom osobom mada to nisam bila) možda jer ja nisam znala pomalo, jer ja kad volim volim cijelim srcem i dajem cijelu sebe, zato nisam sebi smjela dozvoliti da se otvorim nekome, da mu dozvolim da vidi tko sam zapravo. Zapravo bojala sam se ljubavi i onoga što bi mogla napraviti od mene, onoga u što bi me mogla pretvoriti: slabu i ranjivu. Radije sam povrijedila samu sebe nego li njemu dozvolila da vidi koliku moć ima nad mnom i tako mu pružila priliku da me povrijedi.
Zgazila sam vlastito srce, zatvorila ga i odlučila tako nastaviti živjeti! Mislim da nikad nikome nisam dozvolila da me upozna do kraja, a kako i bi kad ni sama sebe ne poznajem, i to sam tek sad shvatila. Ono što tada nisam znala je; da je bolje umrijeti jedanput nego li umirati cijeli život.
Tamo sam upoznala dobra čovjeka, udala se i rodila djecu; dvije kćeri i sina. Kad su djeca krenula u školu odlučili smo se vratiti. Međutim i kad sam se vratila nisam imala osjećaj da sam kod kuće, stalno sam osjećala kao da mi nešto fali. Ponekad sam se sama sebi činila kao netko bez igdje ičega, netko tko nikada nije otišao s mjesta na koje se nikada nije vratio. Tako to izgleda kad čovjek ode nekamo a srce mu ostane tamo odakle je otišao.
Nikad nisam pomislila da bi smo se mogli susresti. Bila sam uvjerena da sam zaboravila, da je sve davno zakopano i prošlo…ali izgleda da neke stvari nikada ne prođu, samo se umire i čekaju a onda iskoče kao kosturi iz ormara, oduzmu ti dah, i sruše sve što si godinama marljivo gradio. Svatko od nas plati cijenu svoga grijeha, netko za života, netko kad umre, ja izgleda moram platiti za života. Što duže bježiš, skrivaš se, potiskuješ cijena je veća i bolnija i dođe na naplatu s kamatama.
Što je zid koji si sagradio veći, veća je i količina kamenja koja te pritisne kad se sruši, a zidovi padaju kad – tad! Moj je upravo bio srušen. Nalazila sam se ispod ogromne količine kamenja i betona i nisam mogla disati.
Ustala sam i uzela tabletu, nije pomogla. Nije to bilo do tablete, pritisak koje sam osjećala u prsima bio je rezultat iluzija koje su se srušile u trenu, a u koje sam godinama vjerovala. Jedan jedini susret od nekoliko minuta srušio je sve što sam godinama teškom mukom gradila i sagradila. Iz razmišljanja me trgnlo zvonjenje telefona. Pogledala sam nepoznat broj. S obzirom da je svadba bili uskoro ljudi su zvali mene ako nisu mogli dobiti kćerku. Razmišljala sam da se ne javim
– Možda je nešto važno – pomislila sam.
– Halo! – javila sam se.
– Zašto si kćerki dala onakvo ime?- upitao je bez ikakva uvoda i pozdrava. Malo sam se zbunila dok nisam shvatila tko me zove i što me pita.
– Iz istog razloga iz kojeg i ti svome sinu! – odgovorila sam. Zašutio je čula sam ga kako duboko diše nastojeći se smiriti.
– Znaš li da sam pola dana morao objašnjavati ženi tko si ti i uvjeravati ju da je ono slučajan susret i da se nismo vidjeli 100 godina, i nije mi povjerovala! – izustio je u dahu
– I što ja imam s tim? Što želiš? Da ja nazovem tvoju ženu i objasnim joj? – rekla sam. – To je tvoj problem ne moj!
– O, ne , draga moja , to je i te kako i tvoj problem! -rekao je – Tvoja kći udaje se za sina od moje sestre kojega sam ja odgojio kao svoga, a znaš i zašto! – rekao je.
– U, jbt! – otelo mi se iz usta. Moj budući zet je s tri godine u saobraćajnoj nesreći ostao bez oca. Odgojio ga je ujak kojeg je smatrao drugim ocem a taj ujak bio je on!
– Danas kad smo se sreli mi smo išli do moje sestre. Kad smo došli Josipa im je ispričala da smo tebe sreli i napomenula kako sam se ja čudno ponašao. Ja sam naravno negirao. Kad sam objasnio tko si i što si Jasna je rekla da si ti Ivanina mama odnosno njena buduća prija. Mislim da bi radije da je grom pukao u mene nego što sam to čuo i još je pitala od kad se mi to poznajemo. Ja sam rekao da smo se kretali u istom društvu, da su moj najbolji prijatelj i tvoja najbolja prijateljica bili par i ništa više. Znaš njih dvoje su se vjenčali i ja sam bio kum ali ti nisi bila kuma jer nitko nije znao kako doći do tebe. Nikome se nisi javljala. Mislim da ti Katarina nikad nije oprostila a ni ja. – dodao je.
Zatvorila sam oči, oštra bol prošla mi je grudima. Udahnula sam duboko i bolno sjećajući se i polako mi je do svijesti dopiralo što sam zapravo napravila svojim odlaskom. Nikad prije nisam razmišljala o tome. Kad sam otišla prekinula sam sve kontakte sa svakim, nikome se nisam javila i nitko nije znao gdje sam. Otišla sam u Švicarsku kod strica,(za njega nitko nije znao jer je rijetko dolazio. On je imao samo jednu kćer i stalno me zvao da dođem kod njega), a pošto mi ni roditelji nisu bili tu nisu imali koga pitati. Kad sam se vratila nisam nikoga kontaktirala, taj dio života sam isjekla kao da je filmska vrpca i ponašala se kao da nije ni postojao. Uvijek sam odbijala dublju analizu tog perioda života. Znala bi ga se sjetiti ali bi uvijek te misli odbacila kao nepoželjne.
– Jasna je rekla da se sjeća toga iako je ona bila mlađa od nas, i da joj nije jasno kako je to zaboravila, kako se toga nije ranije sjetila…. kratko je zašutio a onda upitao:
– I što ćemo mi sad?
– Tko to mi? Ivane reci mi: Tko smo to mi? Što smo to mi? Što sam ja tebi? Ništa! Nikad ti nisam bila ništa i nikad ti neću biti ništa i to su činjenice, sve ostalo je balon od sapunice, tlapnja..ništa! – skoro sam vikala. Ni sama ne znam što mi je bilo, kao da je netko drugi progovorio iz mene…. i onako nisam bila sva svoja.
Šutio je neko vrijeme kao da skuplja hrabrosti a onda progovorio:
– Je li ti to mene zajebavaš, opet!? – promrsio je nekako kroz zube jedva razumljivo.
– Ne ja, već ti!- skoro sam vikala – Uvijek si bio negdje na pola, ni tamo ni ovamo! – Nikad nisam znala što misliš, ni na čemu sam. Stalno si me zbunjivao….. Kako god sad je to sve gotovo.
– Hm, da, lako je tebi reći! Ti si ta koja je otišla bez ijedne jedine riječi! Je li ti stvarno misliš da je gotovo? Reci mi, molim te, da i ti danas nisi ostala bez daha jednako kao i ja. Da nije iskra ponovno planula, zapravo se nikada ni nije ugasila, samo je tinjala?
– Što god da je nema smisla i moramo to zaboraviti i ponašati se kao normalni odrasli ljudi. Propustili smo svoju šansu i moramo se suočiti i pomiriti s tim.
– Da, i ‘ko je kriv što smo propustili?
– Joj, daj nemoj molim te! Nemam snage sada raspravljati. Ostavi to za neki drugi put. Znaš da bi te se znala sjetiti češće. Uvijek si bio i uvijek ćeš biti važan dio mene i imati posebno mjesto u mom srcu ali to moram potisnuti i nastaviti dalje. Sad kad ćemo se često susretati bit će teško ali nemamo izbora. Zar ne? Sad se moramo koncentrirati na neke druge stvari koje su trenutno važnije!
– Na čudan način to pokazuješ. Tebi je izgleda uvijek nešto drugo važnije od nas dvoje?!
– Daj shvati..Nas dvoje ne postojimo! N E P O S T O J I M O! Koji dio rečenice ti nije jasan!? – rekla sam
– Nema veze vidimo se prekosutra navečer na prošnji, i samo da znaš da ovaj put nećeš proći samo tako. Ovaj put ću zahtijevati objašnjenje i neću odustati dok mi ga ne daš. Mislim da sam barem to zaslužio. Lijepo mi spavaj! – rekao je kao da me nije ni čuo.
Jeza me je prošla od njegova glasa. Spustila sam slušalicu udahnula duboko i zatvorila oči a suze su same klizile niz lice. Srećom pa sam bila sama još uvijek nitko nije stigao kući. Pomisao da će prekosutra biti tu u mojoj kući sa svojom obitelji izazivala je paniku u meni od koje sam se gušila i nisam mogla disati. Zapravo cijelu večer sam bila na rubu infarkta.
– Bože mili na što li će ovo izaći. – mislila sam se. -Zasigurno neće na dobro.
Gdje se baš sad da se pojavi i poremetio mi mir. Sada kad sam napokon mogla odahnuti, kad sam se napokon pomirila sa životom i on sa mnom. Kad sam naučila otpustiti sve gluposti i uživati u životu. I sve se to sruši i poremeti jednim jedinim susretom od u par minuta. I što je najgore sve su predispozicije da se neće tako lako završiti.
Međutim, sad su mi mnoge svari bile jasnije. Sad mi je bilo jasno zašto mi je na Marku (tako mi se zvao budući zet) i njegovoj mami bilo nešto poznato. Zašto su mi tako prirasli srcu čim sam ih upoznala. Čudno da ga nisam nikada pitala za tog ujaka. Kako bi kad ga nisam baš često ni viđala, nisam ni kćerku viđala a kamo li njega, jer su obadvoje studirali. Marko je diplomirao i zaposlio se u gradu gdje je studirao.
Kćerka je trebala diplomirati malo prije svatova pa je bila u gužvi, i svaki put kad bi upitala njoj se nije dalo objašnjavati samo mi je rekla da se zove Ivan..ali Ivana ima milijun kod nas, svaki drugi muškarac je Ivan, i da ne živi tu, tako da mi nije palo na pamet da njih dvoje povežem s njim, a ova današnja omladina nema živaca ni za što. Ništa ih ne smiješ upitati, odmah se naljute i ne da im se objašnjavati, nemaju vremena ni za što. Mamu sam mu vidjela samo dva puta ali nije mi palo na pamet da ju pitam za tog brata.
Istuširala sam se, presvukla i legla u krevet. Bit će ovo burno ljeto mislila sam morala sam pokušati spavati…bit će što bude. NASTAVLJA SE…
Prvi dio
Pingback: POGREŠNA ODLUKA (I Poglavlje) | Priče iz života