Soba je smrdila na alkohol a muž je hrkao sve u šesnaest. Zatvorila sam vrata i otišla spavati u gostinjsku sobu ( to je bila soba moje najstarije kćeri ali kako se udala sad tu nitko ne spava) Ne sjećam se ni kad ni kako sam zaspala.
Kad sam se probudila bila sam zbunjena jer nisam odmah shvatila gdje sam, a kad sam shvatila gdje sam sjetila sam se i zašto sam tu i osjetila grč u želucu. Pogledala sam na sat, bilo je 8 h. Nikad nisam mogla dugo spavati čak ni kad bi jako kasno legla. Ustala sam i otišla u kuhinju. Očekivano svi su spavali i nije se čula ni muha u kući. Skuhala sam kavu i sjela na terasu na kojoj je još bio nered od sinoć.
Zatvorila sam oči a slike sinoćnje večere prolazile su mi glavom. U meni su se miješale svakakve emocije, sjetila sam se Ivanova poljupca i lagano prešla rukom preko usana, neki drhtaj mi prođe tijelom i to me vrati u neke prošle dane. Nisam se sjećala baš puno stvari iz prošlosti ali sam pamtila svaki trenutak proveden s Ivanom, sjećala sam se svega, svakog pogleda, dodira, načina na koji me gledao, zvuka njegova glasa, načina na koji je pričao, smijao se, onoga osjećaja kojeg je izazivao u meni..ama baš svega. Otresla sam glavom kako bi otjerala takve misli i ustala sam i krenula raspremati nered od sinoć bio je to dobar način da skrenem tijek misli.
Iza podneva sam bila gotova sa svim i sjela da odmorim. U to sam začula muža kako klapa. Ušao je u kuhinju pozdravio me i rekao:
– Ti si baš bila vrijedna. Aj’ mi molim te skuhaj kavu, glava mi je k’o afrički kontinent.
– Nije ni čudo koliko si popio. – Odgovorila sam.
– Stvarno ne znam što mi je bilo.
– Kad smo kod sinoć mislim da ja i ti moramo razgovarati. – rekla sam ozbiljno dok sam kuhala kavu.
– Da i ja mislim da moramo.- rekao je – ali mislim da bi taj razgovor trebali ostaviti za nakon svadbe.
Iznenađeno sam ga pogledala jer takav odgovor nisam očekivala. Očekivala sam da se ispriča, da se ne sjeća, da pojma nema o čemu ja pričam ali ovo ne.
– Ja mislim na tvoje ponašanje sinoć – rekla sam stavljajući kavu na stol i sjedajući. I zašto bi smo to ostavili za poslije? Kakve veze ima svadba s tim
– I ja- rekao je – pa da ne pokvarimo kćerki vjenčanje
– O čemu ti,točno, pričaš? – pitala sam ne shvaćajući ništa.
– Eto vidiš opet radiš isto! – rekao je pomalo iziritiran
– O čemu ti, pobogu, govoriš i što ja to radim? Ja nisam ništa uradila , ti si!
– To ti misliš da nisi, odnosno ni ne misliš već se, uobičajeno, praviš kao da ti pojma nemaš ni o čemu. Čas posla skreneš temu na nešto što tebi odgovara samo kako se ne bi smo dotakli suštine.
– Sad mi ništa nije jasno.- dodala sam.
– O da jasno je tebi sve i te kako samo ne bi to priznala ni pod prijetnjom smrću! Daj Marija molim te mislim da je krajnje vrijeme da prestaneš s glumatanjem.
– Kakvim glumatanjem? – bila sam zapanjena – Koji vrag se sad događa? – mislila sam
– Ti se npr. u toliko godina braka nijedanput nisi napila. –
– Ne podnosim alkohol! Od kad je to grijeh i kave sad to ima veze s bilo čim?
– O, i te kako ima. -Rekao je – Nije stvar u tome da ti ne podnosiš alkohol već u tome da ti ni u koga nemaš dovoljno povjerenja da bi se mogla toliko opustiti da se napiješ. Čak ni u mene. Stvar je u tome da se ti ne želiš opustiti jer se cijelo vrijeme bojiš što bi moglo izaći iz tebe u tim trenucima kad nemaš kontrolu nad sobom. Bojiš se da bilo tko vidi onu tvoju pravu stranu i zato si uvijek tako, prokleto, razumna.
Ti sebi ne možeš dopustiti da napraviš neku glupost, sve što radiš je trezveno, smisleno i s namjerom. Nema pogrešnih koraka, ni pogrešnih emocija. Osim kad si ljuta ali i za to je potrebno nešto ekstremno da se desi kako bi te izbacilo iz takta. Tebi se nema što prigovoriti jer ti sebi ne dopuštaš pogreške. Sve što radiš radiš tako da najprije razmisliš o tome, nema spontanosti. Ti, naprosto, nikoga ne puštaš unutra, ček ni mene. Jedan dio sebe si zatvorila i nisam siguran da i sama smiješ zaviriti tamo, bojiš se što bi se dogodilo kad bi otvorila ta vrata.
Znala sam da je u pravu ali kao i obično ne bi to priznala ni pod prijetnjom smrću pa sam se pravila luda i dalje
– Evo naprimjer nikad nisi bila ni mrvicu, ali baš ni mrvicu ljubomorna. Ponekad sam se znao namjerno ponašati tako kako bi isprovocirao neku tvoju reakciju ali ne…ništa. Ti nikad nisi reagirala i sad ti meni reci da je to normalno.
– Ček malo, sad hoćeš reći da ti smeta jer nisam ljubomorna? Bila sam začuđena – pa mnogi bi bili sretni zbog toga da ih žena ne prigovara čim im slučajno oko padne na neku a njemu smeta što nisam blagi Bože svašta ću čuti.
– Aj’ molim te reci mi koja bit to druga žena koja voli svog muškarca ostala imuna ne neke stvari na koje ti nisi ni trepnula. To je nemoguće i nije normalno da ne izazove nikakvu reakciju.
– Ja stvarno ne razumijem o čemu ti pričaš! To su žene koje su nesigurne u sebe i nemaju dovoljno povjerenja u svoje muškarce ili im je ego k’o planina ne mogu podnijeti da itko ima pažnju osim njih samih. – rekla sam naoko mirnim glasom.
– A možda su to žene koje vole svoje muževe pa ih smetaju neke stvari.
– Da mo’š misliti. – odgovorila sam iako sam znala da je dobrim dijelom u pravu i što želi reći.
Nasmijao se – Nemoguća si zaista. Ti dobro znaš da lupetaš gluposti. Daj mi reci zašto nikada ne pričaš o vremenu prije dolaska u Švicarsku?
– Pa, nema se tu puno toga za reći.Rekla sam ti kako je bilo.
– Marija lažeš! Znam da lažeš i znam da mi ne želiš reći iako ne znam zašto. Što je bilo bilo je i prošlo. Osim…..osim ako još uvijek nije prošlo?
Žicnula sam se. Pogodio je točno u žicu i mislim da mi se taj trzaj vidio na licu.
– Aha, dakle to je to. Još uvijek nije prošlo i ti se nadaš da će proći na način da to sakriješ i od sebe same. Znaš znao sam ja to od samog početka, ali sam mislio s vremenom ćeš se otvoriti, ispričati ćeš mi, zaboravit ćeš, preboljeti što god da je. Izgleda da sam se gadno prevario. Što god da je dublje je i jače nego sam ja mislio. Znaš, nema veze ja sam tebe prihvatio s tim i ovo što si mi do sad davala bilo mi je sasvim dovoljno do sad, sad, nekako, ipak mislim da nije. Ne znam zašto!
Unutar mene sve se treslo, rušilo od njegovih riječi po ‘ko zna koji put u ovih par dana. Čini mi se da sve što se moglo desiti da je odlučilo da se desi u isto vrijeme. Valjda to tako ide kad se otvori Pandorina kutija nema nazad, stvari naprosto vuku jedna drugu i kola koja su krenula nizbrdo neće se zaustaviti dok se ne razbiju u paramparčad. Ostala sam smirena i trudila se da mi se ruke ne počnu tresti i suze ne krenu, znala sam ako progovorim neću moći zaustaviti suze. Sve će iz mene nahrupiti vani zato sam šutjela neko vrijeme. Kad sam se dovoljno sabrala progovorila sam:
– Daj molim te ne dramatiziraj, mislim da te onaj alkohol od sinoć još nije pustio. Sve što je prošlo, prošlo je i gotovo. Nema tu nikakve drame ni tajni kako ti misliš.
Nasmijao se razočarano:
– Da, to je moja Marija…zapravo kad bolje razmislim nisam ni siguran da si moja,mislim da nikad ni nisi bila…Zar ne? Čija si ti , ustvari?
Od tih riječi potres koji sam bila malo smirila ponovno se pokrenuo.
– Ne lupetaj gluposti.- rekla sam praveći se kao da me nije briga i ustala sam i počela sklanjati šolje sa stola.- Hoćemo li ručati? – Nastojala sam skrenuti temu
Nije se dao
– Znaš Marija, kad malo razmislim ni ja nisam siguran da sam je to između nas bila ljubav, mislim baš onako kako treba. – Nastavio je – Kad bolje razmislim bila je to više neka vrsta zanesenosti. Bila si djevojka koju su svi htjeli a ti si izabrala mene. Moj ego bio je k’o planina. Bio sam sretan i ponosan, samo sad više nisam siguran da je to bila ljubav. S vremenom mi je bilo dobro ti si uvijek o svemu brinula, opraštala mi moje raznorazne gluposti i ja sam se „udomaćio” ali znaš nekako mi je sve jasnije da to nije to, da smo obadvoje pogriješili.
Ali ni ja se nisam dala:
– Ja stvarno ne kužim što je tebe spopalo? Koji vrag je ušao u tebe? Želiš reći da je naš brak 27 godina duga pogreška? Baš lijepo! Nego, od kud sad to? Zasigurno si i prije razmišljao jer nisi ovo sve mogao sinoć smisliti bio si previše pijan za razmišljanje. Kako to da si se baš sad odlučio progovoriti o tome?
– Pa, gle, sinoć u razgovoru s Josipom – malo se zbunio- ona je rekla kako se Ivan čudno ponaša od kako ste se sreli i pitala me da li sam ja što primijetio na tebi. Ja sam rekao da nisam ali na tebi se, ionako, teško što može primijetiti, ti si uglavnom zatvorena. Shvatio sam kako ja tebe zapravo jako malo poznajem i kako sam ja ležeran i opušten sa svim ženama osim sa svojom. Ti nikad nisi puno pričala o prošlosti, zapravo, ti ni o čemu ne pričaš puno tako da čovjek nikad ne zna na čemu je s tobom. S njom je nekako lako za razliko od tebe.
– Aha, baš lijepo, tebi se sviđa Ivanova žena pa si odlučio mene okriviti za to, ili je ovo opet neka tvoja fora kojom me želiš napraviti ljubomornom!?
– Samo se ti pravi blesava! Znaš ti jako dobro o čemu ja govorim! Ali neka ti bude, pustit ću te ovaj put, ali samo da znaš da ovo neće završiti na ovome. Istjerat ću ja to na čistac samo da prođe svadba da ne kvarimo kćeri njeno veselje.
Ništa nisam rekla, nisam htjela nastavljati raspravu jer bi to sigurno loše završilo a nisam htjela da izazivam svađu sad pred vjenčanje pa sam počela postavljati stol za ručak znala sam da ova tema još nije gotova i da je ovo tek početak, vrh ledenog brijega. Nisam imala više snage ni za kakve rasprave i analize. Htjela sam samo da se sve skupa što prije završi iako nisam znala što je to što bi se trebalo završiti ni što početi i da nema više povratka na ono staro.
Djeca su se ustala, sjeli smo ručati. Oni su prepričavali događaje od sinoć ja sam šutjela pravdajući se umorom i nespavanjem. Poslije ručka sam prilegla kako bi se odmorila i malo sabrala osjećaje i misli.
– O Bože – mislila sam – samo mi je još ovo nedostajalo. Bila sam strašno iscrpljena i umorna od svega.
Razmišljala sam o našem razgovoru. Iako mu to nisam htjela priznati znala sam da je Ante u pravu. Nisam bila ni mrvicu ljubomorna ali ne zato što to nisam imala razloga; Ante je bio zgodan muškarac i zbog tog nekog njegovog dječačkog šarma žene su se lijepile za njega, još kad bi uzeo harmoniku…..
Znao je on s ekipom uz harmoniku zaglaviti do nekih doba, ali meni to nije toliko smetalo, znala sam prigovoriti kad bi pretjerao ali nisam bila ljubomorna , naprosto, nisam razmišljala o tome, ne zato jer sam mu bezuvjetno vjerovala, ja nisam bezuvjetno vjerovala ni samoj sebi a kamoli nekome drugome, već jer sam imala stav da je glupo sekirati se oko nečega što se nije dogodilo i najvjerojatnije se neće ni dogoditi, a ako netko želi napraviti neku glupost on će ju napraviti bez obzira na to da li to meni smetalo ili ne.
Pitala sam se ako nekoga voliš da li je moguće, baš toliko, biti razuman i racionalan, da li je u tom slučaju moguće potpuno isključiti emocije? Zašto sad ne mogu razmišljati razumno? Zašto sad ne mogu isključiti emocije? Sjetila sam se kako mi je jednom prilikom kad smo u jednom društvu razgovarali na tu temu, i ja iznijela svoj stav jedna osoba rekla:
– Pa, ti njega onda ne voliš!
– Naravno da volim- odgovorila sam – sve bi učinila za njega, baš sve! I to je bila istina, zaista bi za svog muža otišla i na kraj svijeta.
– Da – rekla je ona – možda i bi, ali ne zato što ga voliš već zato što misliš da tako treba, jer osjećaš krivnju što ga ne voliš.
Malo me to bocnulo ali sam to odbacila kao tešku glupost. Međutim to se negdje zakačilo u mom mozgu, negdje u podsvijesti i povremeno kuckalo da izađe ali ja bi, uostalom kao i za sve ostalo, samo još jače zatvorila i zakračunala vrata i ne bi dozvolila da izađe van.
Razmišljala sam; – Zašto sam se ja, uopće, udala za Antu?
Jednostavno je bio tu, meni je „bilo vrijeme za udaju” svi ostali su se ženili i udavali i od mene se to očekivalo, a on je bio tu. Bio je dobra prilika, najbolja moguća u tom trenutku, i od svih ostalih on je izabrao mene, i ja sam, naprosto, popustila pod pritiscima oko sebe i udala se.
– Koji glup razlog za udaju – razmišljala sam – eto mi sad! Sad mi se sve razbija o glavu
Činilo mi se da se konstantno vrtim u krug, život ,zapravo, i jest kotač koji se vrti i kako god okreneš uvijek dođeš na mjesto dakle si krenuo. Što više nastojim izbjegavati istinu ona mi sve češće iskače pred oči u svim varijantama. Kako god okreneš i bez obzira koliko si brz prošlost te stigne kad-tad, a istina bez obzir koliko bio težak kamen s kojim si je potopio ispliva na površinu i što je dublje bila skok na površinu je veći i više uzburka površinu.
Koliko god misliš da si sposoban, pametan i razborit, i koliko god da misliš da si povukao sve prave poteze, i da si izvrsno odigrao igru na kraju te život pobijedi, izvuče asa iz rukava i gotov si, izgubio si sve što si imao ili si mislio da imaš. Ja sam ovih dana ostala bez svega što sam mislila da imam i baš kao i svaki kockar u nastojanju da povrati izgubljeno tonem sve dublje i dublje i ne vidim načina kako da se izvučem.
Izgleda da nas je, zaista, nakon svadbe čekao ozbiljan razgovor i sam Bog zna kako će ovo sve skupa završiti, ali zanimljivo da sam osjećala neku vrstu olakšanja. Čekalo je mene još puno toga ali napokn su stvari počele dolaziti na svoje mjesto.
Zaspala sam i probudila se predvečer. Ante je gledao TV i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Bila je nedjelja i djeca su rekla da idu na večernju misu. Skuhala sam nam kavu i pili smo dok smo gledali TV današnji razgovor ni jedno od nas dvoje nije spominjalo mada smo znali da to nije gotovo. Muž je rekao da sutra ujutro ide ponovno na teren jer nisu gotovi s radovima, vraća se u subotu i onda će idući tjedan uzeti slobodno kako bi se mogli spremiti za svatove. Nisam imala prigovora jer nam ovaj tjedan još uvijek nije trebao mogli smo i bez njega. Otišao je rano spavati a uskoro sam i ja.
Sutradan sam odlučila nazvati Ivana i dogovoriti sastanak koji sam mu obećala jer poslije neću imati vremena a poslije svatova tko zna što će biti.
– Halo – javio se
– Ja sam. Što ima? Kako si?
– Zoveš samo da pitaš kako sam?
– Ne, zovem te zbog onog sastanka koji sam ti obećala. Što god ti mislio o meni ja svoja obećanja održim. Najbolje bi bilo da se nađemo ovih dana jer poslije neću imati vremena, a i Ante je na terenu ovaj tjedan, naravno, ako ti odgovara.
– Da odgovara mi. Ako možeš ja bi najradije večeras jer ne mogu više čekati da napokon saznam razloge.
– Da, mogu. Može li tamo negdje oko 6h?
– Može. Da ja dođem po tebe
– Ne, što ti pada na pamet!? Kako bi objasnila djeci zašto ti dolaziš po mene i zašto nas dvoje izlazimo sami. Znaš onaj restoran kad se izađe iz grada „Carpe Diem,” mislim da se tako zove.
– Da, znam!
– E, odlično! Nađemo se u 6h na parkiralištu.
– Može! Vidimo se!
Spustio je slušalicu. Eto, i to sam dogovorila vidjet ćemo što će sve izaći iz tog susreta.
NASTAVLJA SE…
Pingback: Ponovni susret | Price iz života