POGREŠNA ODLUKA (I Poglavlje)

 

Sreli smo se jučer. Ja sam žurila prema autu nervozno prevrćući po torbi u potrazi za ključevima. Našla sam ih, podigla pogled i susrela se s njegovim. K’o da me grom pogodio…Obadvoje smo zastali iznenađen tim neočekivanim susretom. Tko bi se nadao da ćemo se susresti u gradu iz kojeg smo obadvoje davno otišli. On si se prvi snašao pružio ruku osmjehujući se onako, naoko nonšalantno, krajičkom usana kako se osmjehuje kad je nervozan. To može primijetiti samo netko tko ga dobro poznaje ostalima ostavlja dojam nezainteresiranosti.

Bio je skoro pa isti, malo ozbiljnijega izgleda lica, pogled mu je bio malo tvrđi nego prije, imao je koju kilu više i kosu prošaranu sijedima. Na sebi je imao roza majicu kratkih rukava (samo se on usudi obući pink majicu bez pardona) i bijele bermuda hlače.. Kunem se, srce mi je prestalo kucati na par sekundi..a onda počelo da tuče kao ludo.

-Jesi li to stvarno ti?- upitao je – Od kud tebe ovdje?

Ja sam mehanički pružila ruku, šuteći još uvijek u šoku.

– Kako si? Što ima? – Pitao je – još uvijek ne možeš pronaći ključeve od auta i novčanik?

Nasmijala sam se, rastjerujući nervozu, sretna jer se sjeća tih mojih mana.

– Da, još uvijek sam ista – rekla sam kroz smijeh -Dobro sam, ti?

– Nisi se puno promijenila, još uvijek se dobro držiš.-  Rekao je odmjerivši me. Na sebi sam imala bjelu, strukiranu haljinu na bretele koja je dopirala do koljena s crvenim cvjetnim uzorkom, i crvene sandale na petu. Ja sam si razmišljala je li na meni sve u redu s obzirom da sam cijeli dan bila u gužvi i osjećala sam se poprilično umorno, ali sam bila sretna jer sam se odlučila obući baš tu haljinu koja mi je savršeno stajala.

– I još voliš crveno?- upitao je napola sjetno, napola zavodnički.

– Hvala, ne dam se ja lako i da još uvijek volim crveno! Ni ti ne izgledaš loše. – Odgovorila sam sad već opuštenije iako mi je ogromna knedla stajala u grlu, a srce tuklo k’o ludo (mislim da se to moglo vidjeti), u ušima mi je bubnjalo tako da sam jedva razumjela što mi govori.

 

Njegova nervoza se mogla primijetiti samo po pomalo drugačijem držanju tijela, onako spuštenih ramena unazad i glave pomalo nagnute na jednu stranu, dobro je vladao sobom.

Oči su mu poprimile onu tamnu boju kao i uvijek kad bi me gledao. Činilo mi se da se ništa nije promijenilo, da nisu prošle godine, desetljeća od kad se nismo vidjeli.

Pored njega je bio maleni dječak nekih 7-8 godina starosti

– Tvoj je?- pitala sam.

– Da- rekao je privijajući ga zaštitnički uz sebe. On se stidljivo skrivao iza njegovih nogu

–  Liči ti. Ima iste oči i isti pogled kao i ti.- rekla sam nježno gledajući u dječaka

– Od kud tebe ovdje. Nisi li udata…..negdje?- Upitao je ne mogavši se sjetiti imena grada

– Kćer mi se udaje tu pa sam došla riješiti neke stvari umjesto nje.- Rekla sam.

– Čestitam! Je li lijepa kao i ti?- pitao je nekom čudnom mješavinom emocija u glasu od kojih mi se srce stisnulo a suze skoro krenule na oči od bola.

– Ljepša je – procijedila sam kroz stisnuto grlo nervozno se smješkajući

– Mislim da je to nemoguće, ali ako ti tako kažeš.

Okrenuo se i otišao. Ja sam stajala s ključevima u rukama ne znajući gdje sam pošla i koji auto je moj.

Zavrtilo mi se u glavi od boje njegova glasa, pomislila sam da ću se srušiti. K vragu, bilo je vruće, ja sam bila u žurbi i nervozna, a vražji klimaks u kombinaciji s njegovim glasom nabijenim prigušenim emocijama ubitačna je kombinacija.

– Jesi dobro? Blijeda si?- pitao je. Dječak se stidljivo krio iza njega promatrajući me razrogačenih očiju koje su tako ličile njegovima da sam ga poželjela uzeti u naručje i poljubiti.

– Ne –  izgovorila sam nekako nesvjesno, gledajući ga na rubu suza …. -Nisam!

Bez riječi je gledao u mene i nekako nesvjesno me uzeo za ruku. Htio je nešto reći a onda se začuo ženski glas:

-Nisi morao izjuriti k’o da te svi vrazi gone, mogao si me sačekati!

Brzo je ispustio moju ruku.

Prišla je i ljubopitljivo pogledala u njega pa u mene. Napetost u zraku se mogla rezati nožem poput rođendanske torte

– Bog, ja sam Josipa – Pružila mi je ruku

– Drago mi je, Marija- rekla je neka žena koja nije bila ja, nečijim tuđim glasom koji nije bio moj, a ona je pogledala u njega, nekako, značajno…. iznenađeno.

– Moja žena – promrsio je – Ovo je stara prijateljica- pokazao je ne mene – slučajno smo se sreli, nismo se vidjeli sto godina

– Lijepo – rekla je naoko nezainteresirana ali me motrila krajičkom oka praveći se da ne gleda u mene i obratila se sinu, kobajagi gledajući u njega.

Uzela ga je za ruku:

– Mario dođi! – Ja sam se trgnula kao da me netko udario šakom posred lica. – Idemo mi!

Okrenula se se njemu i rekla:

– Nemoj dugo znaš da žurimo. – rekla je gledajući ispod oka još uvijek u mene.

– Eto me odmah! – promrsio je nekako zbunjeno

– Žao mi je moram ići. – pogledao me izrazom lica na kom se ništa nije primjećivalo i pogledom od kojega mi je sve bilo jasno.

– Baš šteta! – rekla sam pomalo ironično, više razočarano i tužno.

Zavukao je ruke u džep od hlača i izvadio telefon, pružio mi ga je telefon:

– Daj molim te, upiši svoj broj ja ne vidim bez naočala.-

Uzela sam telefon i ukucala svoje ime i broj telefona..

– Čut ćemo se- rekao je i pružio ruku na pozdrav – Nego, kako ti se zove kćerka i za koga se udaje? – upitao je kao usput

Smrzla sam se usred ljeta i 30 stupnjeva u zraku

– Ivana – rekla sam zaleđenim glasom, bez kapi krvi u licu i pogledom punim, nekoga, straha. On se vidljivo trgnuo a grč bola mu je prošao licem. I to je prvi put da su mu se emocije mogle vidjeti na licu, ali ništa nije rekao.

Pružila sam mu ruku i procijedila

– Može. – misleći kako je ovo sigurno posljednji put da ga vidim i čujem

Okrenuo se i otišao. Ja sam stajala s ključevima u rukama ne znajući gdje sam pošla i koji auto je moj. Pritisnula sam otključavanje na ključu i po svjetlima skužila gdje trebam ući. Ušla sam a suze, godinama zadržavane, krenule su same od sebe…..

NASTAVLJA SE