Bilo je kasno proljetno predvečerje, već sam bila pomalo iscrpljena od događanja svih tih dana, ali ipak odem prošetati i nađem se u nekakvoj gomili ljudi, među nekim poznanicima zadržim se i ja. Tada, sasvim slučajno, ugledam zanimljivu ličnost, muškarac, sasvim drugačiji od drugih. Krećući se veselo dječačkim hodom i pozdravljajući se s društvom, nešto je bilo magnetno privlačno u njemu i ne sluteći, u tom trenutku, privuklo me k sebi.
Zanimljiv je taj njegov pogled ispod obrva i rukovanje sa svima u čijem se društvu nalazi, to su odlike lidera, savršena percepcija svega što se događa, pa čak i ovako malo podalje od njega, zbunjujućeg trenutka. Zadržala sam se tu neko vrijeme, a onda sam se udaljila. Međutim, taj pogled ispod obrva proganjao me stalno. Dani su prolazili, a ja sam razmišljala o njemu, načinu na koji se kretao, promatrao ljude, o boji njegovog glasa.
-Kakva glupost – mislila sam si, -tko još o tome razmišlja, probudi se, u sasvim si pogrešnoj priči.
Sreli smo se ponovno, isto društvo, isto mjesto, malo drugačija priča….ah, evo i njega, ne znam što se događa, govor mi je blokiran, trese me neka luđačka groznica, ponašam se u najmanju ruku smiješno.
– Moram se udaljiti od ovog društva-mislila sam-ovo mi donosi samo budne noći i želučanu nervozu u javnosti.
Bavila sam se svojim životom. Izvan tog društva nisam ga sretala –baš čudno, toliko sam puta šetala gradom, istim stazama, viđala uobičajeno iste ljude, ali njegovog pogleda među njima nije bilo.
Sretali smo se i dalje u istom društvu, upoznala sam neke njegove lijepe osobine i samo se još više zadržavao u mojim mislima, ali ni to ne bi bio problem da se nije spustio u moje srce, u svaki otkucaj, u svaku poru na koži, bio mi je potreban poput kisika.
Sve se razvijalo vrlo brzo, nikada nisam upoznala tu stranu mojih osjećaja, nikada nisam imala ovako zbunjujuće prijateljstvo. Nije tu bilo puno riječi, uglavnom oskudni razgovori, društvo je bilo veliko, prilike baš i nisu dozvoljavale intimne razgovore, ali je svejedno emotivni naboj bio prisutan.
Prestrašena zbog nastale situacije, ja sam dolazila i odlazila, teško sam se nosila sa dugim kišama u meni nakon svakog susreta. Ponekad je znao upitati gdje sam, da li se nešto dogodilo pa me nema.
Moji su izgovori uvijek bili –Ah, znaš, pretrpani raspored.
Prošla je zima i čitava godina, ja sam uživala u promatranju njega. Sama njegova pojava mijenjala je nešto u meni. Dani su vrtoglavo prolazili, mi smo se smijali, ljutili, pričali nekakve usputne nevažne priče, i tek ponekad…vrlo rijetko doticali se nas.
Postao je zasićen ovim društvom, nešto ga je vuklo dalje… možda dalje od mene. Koliko je volio ovaj grad i ove ljude, to samo on zna, ja znam koliko sam bila potrebna njega.
– Ah, čovječe,-mislila sam si – totalno sam zaribala. Zaglavila sam u prostoru iz kojeg se nemoguće izvući, emotivni vakuum me totalno usisao.
Kada je konačno rekao da odlazi, slomila me spoznaja da ga više neću vidjeti, toliko je toga bilo u meni, nedorečeno, neispunjeno, ništa nisam mogla učiniti da ga zaustavim u odluci jer davno je već tako odlučio, stajala sam na peronu na kojem se vlak njegovog života predugo zadržao.
Došao je u kasno proljeće i otišao u rujansko jutro, ostavio je jednu dugu jesen u meni.
…Možda u nekom drugom gradu, na nekom drugom peronu, ponovno sretnem taj pogled ispod obrva…
Autumn