Plave se kiše spustile na krovove, sjeta u meni budi neke druge dane i trgnem se od sjećanja. Čujem ti glas, smiješ se, baš onako kako se sjećam. Srce mi zadrhti, pomislim: „Stvaran si!”
A, ne to se samo plave kiše igraju mojim umom, a mašta pleše po daskama sjećanja i mami mi uzdahe duboke i teške. Teže od olovnih oblaka iznad crvenih krovova.
Poželim da mi se javiš i samo me pitaš: „Kako si!” čini mi se da bi od tvog glasa ozdravila, poletjela, kao ptica, preko crvenih krovova , rastjerala olovne oblake i sunce dozvala, samo za tebe.
Bože gubim li polako razum, ili sam luda već ,ili se to kiša poigrava sa mnom pa te vidim u svakoj kapi plave kiše, i u njenom žamoru čujem tvoj glas od kojeg mi se razum zamuti pa, poput Nerona, poželim da svijet zapalim snagom svoje ljubavi. Da u želji izgorim, iz pepela izronim, vinem se u visine i srce prevarim da te ne volim.