Ovo je priča o ljubavi. O ruci koja je spuštena čim je pružena. O ljubavi koja je slomljena čim je procvjetala i treba biti ponovo sastavljena. Kao razbijena vaza u milion komadića. Ljubav koja povezuje Beograd i Istanbul. Dozvolite da Vam je ispričam.
– Ja ću uspjeti,ja ću biti poznata.
Pjevala sam tako dok sam šetala Istanbulom.Sve dok se nisam sudarila sa njim. Nenadom. Taj osmjeh koji je siguran put u raj mene je poslao u pakao.
Bila sam presretna kada sam „JA“Aleksandra,djevojka iz Beograda.“Sandra Poeta“ uspjela se upisati u Istanbul na Akademiju Dramskih Umjetnosti. Želja mi je glumiti u turskim serijama.“JA“Sandra sam se uspjela upisati. Sada proslavljam svoj uspjeh u obližnjem kafiću i upoznala sam divnog momka. Zove se Nemanja. Istih je godina kao i ja i idemo zajedno na klasu. Koja slučajnost
Ujutru se budim sva mamurna. Alarm zvoni i budi me. A jutarnji san je najslađi. Kasnim na predavanje.
Trčim koliko god mogu brzo, ali ipak kasnim desetak minuta. Zlazim u amfiteatar pun studenata i čujem taj glas od neki dan sa ulica Istanbula.
– Kasnite
– Ja ovaj…- Zamuckujem gledajući ga u oči sjećajući se razgovora od neki dan.
Uspjeh nije mjerilo nečijeg dara ili onoga što jeste.
Njegov glas je najmilozvučniji koji sam ikada čula. Očarao me je. Gledala sam ga i slušala kao opčinjena taj dan.Rekla sam mu kako pišem i zovu me „Poeta“ i kako želim igrati u turskim serijama.
Rekao mi je da postoje senzibilni ljudi,ali da su rijetki kao on i ja
Koji prikupljaju tuđu bol i emocije. Ali da bi dijelo bilo kvalitetno mora imati opširnu radnju. Ne nabacanu radnju da se ulijeće u nju. Već mora kao seks imati predigru.
– Izgubili ste moć govora gosp.
Vrativši me u stvarnost. On,on je moj profesor. Glavni na mojoj klasi.
– Gosp.jeste li dobro?
Sa smješkom na usnama prilazi mi i pruža mi ruku.
– Pružite mi ruku.
Sa drhtavom rukom koja jedva staje u njegovu mu je pružam.
I tim prećutnim pristankom sam mu rekla DA.
Vodio me je ka mom mjestu i ponudio da sjednem među prve redove.
– Dobro sad kad smo svi tu. Ja sam profesor, a budući da je ovo Istanbul.Zovite me Nedzad.
– Ostanite Sandra – doslovnio mi je naredio. – Imamo teme za razgovor.
Prišla sam sa nogama kao želatin.Pogledao me je dobro u oči i rekao
– Daćeš mi sva svoja dijela da pročitam pa ću ti dati kritiku.
Prošla su dva dana i zvao me je.
– Otkud mu moj broj?
Rekao je – Smjesta dođi u moju kancelariju!
Trčala sam koliko sam mogla.
– Zašto je bijesan? Zašto.
Kada sam ušla bio je ljut,oči su mu bile kao led.
– Priđi. – Rekao mi je.
Kada sam prišla i udahnula njegov miris,miris muškarca kao stvorenog za mene. Miris zrelog nuškarca. Uhvatio me je oko struka i privukao sebi naglo me poljubivši. Prvo nježno uzimajući moje usne, a onda nasilno dajući mi do znanja da je on glavni ovde.
Ruke su mu nešto petljale i već su mu se prsti našli u mojim gaćicama kada ih je bez pitanja stavio u mene. Grubo i nasilno.
Od tog dodira sam uzdahnula.Odmah je napustio moje usne i posmatrao me.Samo je okrenuo svoje prste i izvukavši ruku odmaknuo se,a ja sam uzvuknula njegovo ime.Svršivši po prvi put u životu.Bilo je bolno,ali potreba je rasla.Stavio je prste u usta i polizao ih rekavši“hm,hm“!
Bože,može li biti gore?
Uzdisao je dok je lizao prste.
– Tako ukusno – rekao je. A ja sam svršila opet uzvikujući njegovo ime.
Onda me je opet zgrabio i privukao sebi.
Rekao je – Znaš li šta je ovo?
Odmahnula sam glavom nesposobna da progovorim.
– Kazna.
– Kazna za šta – upitala sam?
– Za neposluh. Već sam ti rekao da dijelo ne smije biti kao da čitaoc uskače u radnju kao u filmsku traku. Već treba da dožive roman i piščevu psihu. Treba da se pisac uzdigne kroz svoje dijelo kao feniks iz pepela. Sada ćeš poraditi na tome i to će ti biti za ocenu. A sada idi imam posla.
– Stani – rekao je i stao korak uz korak do mene. – Prije nego što odeš,pruža mi ruku.
Stala sam zbunjena. Ruka se automatski pomaknula i našla u njegovoj. Obećaj da ćeš mi je uvijek pružiti. Samo za mene.
Izišla sam zbunjena i hodala oko kampusa kao zbunjena. Kao plivač bez pojasa. Kao putnik bez kompasa.
– Bože. Poznajem ga samo tri dana, a već se zaljubljujem.
Tri puta sam svršila gledajući samo u svoj odraz u ogledalu i zamišljajući samo njega.
Dok sam šetala i zakašljala se od nečijeg poznatog parfema.Zamalo se srušivši susrevši se sa pogledom te osobe. Rekla sam
– Izvini.
Ko god da je.Smješkao mi se. Nije bio sam, sa njim je bio kolega. Počela sm objašnjavati kako mi je polenulo od čestica prašine od zgrade što se u blizini gradila. Pružio mi je ruku i prihvatila sam je. Predstavio me je kao Sandru Poetu. Njegov drug je bio očaran sa mnom. Mogla sam osjetiti. A nas dvoje smo vodili dvoboj pogledom. I trudilibse ko će više izdržati. Dok nije pogledao na sat i rekao kako ima slobodan termin oko 17 h da pooričamo. Odbrusila sam kako imam obaveza. Produžila sam hodajući.
– Drugi put – rekla sam.
– Drugi put ponovio je.
Tim putem sam otišla pravo u pakao. Pakao ruku zagrljaja njegovog. Predala sam mu svoju nevinost. Svoje dragocijene dječije snove. U sobi dječijih snova,on je zauzeo krevet u srcu duše sobe moje. I zauvek sam ga tu zaključala. On je bacio ključ. Pustio mi je ruku. On,on mi je pustio ruku!
– Ne!
Tu noć sam skupo platila bolom kada sam saznala da je on oženjen. Da ima sina mojih godina i da se taj sin zove Nemanja. Da,upravo taj Nemanja. Moj kolega sa klase. Koji je rekao svima da sam kurva koja je spavala sa njegovim ocem. Da se prodajem ko više plaća. Da tijelom plaćam ispite. Djevojka duplo mlađa od njegovog oca. Nenad ili Nedžad je njegov otac.
Njegov otac se nije pojavio kada mi je bilo najteže.
Pustio mi je ruku.Jednostavno je pustio naše ruke da se razdvoje. Nakon toga sam napustila Istanbul.
Te noći kada sam napuštala Istanbul. Sjedeći na klupi kisnuću i plačući nad svojom sudbinom.
Ali ipak u sebi opet sanjam o njemu, o nama. O ruci koju je pustio.
Čovjek kraj mene koji se stvorio niotkud
– Želiš li osvetu?- Rekao je. – Ako je tvoj odgovor DA onda mi pruži ruku.
Te noći taj čovjek mi je pružio ruku. Ruku spasa koja mi je bila potrebna.
Pala u očaju. Ogrezla u grijehu. Pala u sramotu. Pala u blato. On jeste i biće najljepša uspomena i njegove slatke riječi. Njegovo pogled. Ja sam stajala na našoj strani ljubavi. A sada mi čovjek koji me ne zna kada sam igdje bez dibara mi pruža ruku. Ruku za koju sam mislila da je spas.
Poznata glumica Eliza El dolazi snimati u Istanbul. Toliko sam eatetskih operacija izvršila da ličim na Sophiu Loren ili Brigit Bardo koje nikad ne stare. Scenarista i reditelj je naravno on. Nakon sramote koju je doživio naravni da više nije mogao biti profesor. Sada je samo pisac scenarija. Kada su nam se oči susrele sada su moje bile kao led. Ali on je zurio u mene. Kao da ne može odlijepiti pogled sa mene.
– Ali to ne može biti. Ne može znati ko sam.
Ali onaj osmijeh mi je poznat. Upućen samo meni. Za mene. Zna ko sam, ali kako? Tako se smijao samo sa mnom. Zadrhtah i umalo se sruših. Ja ne želim ovo. Ja moram sve ovo prekinuti, ali kako? Ovo nisam prava ja. Odustajem.
Znao je sve.
Pišem posljednju rečenicu na svom portalu Pakao Osvete pod pseudonimom. I spremam se otići. Srećom još nisam potpisala nikakav ugovor. Kada se ugasi svijetlo i primjećujem tek sad da je kasno, da sam ostala sama. Odjednom me je uhvatila panika. Vičem ko je to tamo? Odgovorite. Šta želite od mene..
Oteta sam i vraćena gdje sam i zasluživala. Pitate se šta sam radila ove dve godine.
Anđeo pruža ruku. Đavo đavolu rukuje.
Kada mi je ruka spuštena.
Kada sam odbačena kao pašče.
Onaj čovjek mi je ponudio novac,moć,osvetu. Sve što sam u tom trenutknu trebala. Misleći da mi je to potrebno, ali ništa nije besplatno. Moć pogotovo.
Kada sam bila mlada djevojka nisam se igrala lutkama, već sam od malena liječila životinje. Imala sam tu senzibilnost da osjetim tuđu bol tu empatiijsku crtu. Koristila sam je. Trošila sam je na dobre ljude. Pomagala sam im.Znam trošili su me. Ali postajala sam bolja. U zamjenu za njihovu bol, bilo fizičku ili duševnu. Davala sam im komadić duše u zamjenu za smisao. Davajući sebi na značaju. Pomagala sam i sebi njima. Na obostranu korist. Nema kome nisam pomogla u životu.
A sada sam samo Lily.
Lily was a little girl afraid of a big wide world.
She grew up within her castle walls
Now and then she tried to run.
And the night with the setting sun
She went away in the woods.
So afraid,so alone
They warned her dont go there
There s creatures who are hiding in the dark
Then something came creeping it told her..
Dont woorry just follow everwhere I go
Top of the moutain of valley low
Give you you everything you ve been dreaming off….
Allan Walker song Lily.
A sada znate li gdje sam.
Žrtva.
Sebe.
Samu sam sebe žrtvovalaJer sam dušu prodala za čašu vina. Sada me iskorištavaju. Fizički i psihički. Uzimajući zadnje dijelove. Moje duše. Moga tijela. Moga srca. U kome je dalje i on. I tako sam postala praznina. Ja sam Vam znate postala kao blokator dopamina za sebe. Shvatam da nisam ponovo oteta.
Kada osjetim njegov dah na licu. Eliza El ili? Ili šta,odbrusim. Možeš promijeniti sve na sebi, ali imaš madež u obliku krstića na ključnoj kosti. Zato mi sad reci zašto si otiđla bez riječi. Zašto si spustila ruku kada je trebalo da je držimo zajedno. Ostavila si samo ove stihove pjesme. Tog dana smo izišli zajedno pomireni iz zatvora spojenih ruku kada smo upucali njegovog očuha spojenim rukama.