Osjeti me u mekim izmaglicama jutra
dok se noć sa zorom oprašta i otkriva vidike što su pružale utočište nevidljivim sjenkama noći.
Omotaj me u ruke svoje
kao zlatna vlas što se zapliće u uvojcima kose rasutim po jastuku.
Prelomi te riječi preko usana koje nas dijele na dvije polovice, dok ti srce drhti od straha da neizgovoreno nikada neće biti tvoje.
O, znam te bolje već itko!
Oči ti u mojim traže potvrdu da ti neću iscuriti kao pijesak pod prstima, a znaš da sam tvoja više no što mjesec pripada noći.
Oživljena sam u tvojem bilu od prvog udaha i plača.
Upisani već tada da tu postojimo i da tu jesmo, sada, mi.
Hraniš se mojim mirisom, mirisom moga sna. Vješto to skrivaš, ali strah ti izjeda lice da ću nestati kao topli zrak koji iščezava kroz otvoren prozor.
Mogu naslutiti kako ti se zjenice šire pri pomisli da smo posljednji puta ovdje,
isprepleteni prešućenim riječima koje se nisu prelomile preko tvojih usana ni ovaj puta.
“Ostani zauvijek”,
neizgovoreno, prešućeno u grču
no ja sam na zauvijek i pristala kada si me prvi puta pogledao pogledom svjetlosti i nevjerojatne dobrote
A da to nisi morao ni izgovoriti.
Ana Grdović