Sama si.
Naslonjena na svoje misli
skrivene od svih.
Sve one kojima si vjerovala
isčezavali su s godinama
kao male lokvice pored puta
isušene suncem.
Njihove konture gubile su se u sjećanju.
Sve svoje stvari
maknula si sa polica života
ostavljajući prostor za neke bolje stvari.
Nadala si se..
Ne vidiš se više,
ne pamtiš se više, ne osjećaš više ništa.
Moraš nestati da bi se vratila,
a moraš se vratiti sigurnija.
Vrijeme se troši,
trošiš se ti.
Svoje tijelo dala si nekome
tko te nikada nije imao snage
podići do visine kojoj pripadaš.
Sada lagano hodaš u tišini
u koje si posadila riječ
tako laganu za izgovoriti – ‘oprostiti’.
Oprostiti sebi,
oprostiti onima koji su otišli,
onome tko te nije znao nositi.
Obrisi neke davne tebe
još žive na tvom licu
rađajući neke sasvim nove.
Nećeš se ugasiti!
Znam to!
Nećeš prije nego se potrošiš sama.
Nećeš otići nikuda prije nego pronađeš
neko toplo,osunčano mjesto
gdje će tvoje riječi moći niknuti.
Gdje će niknuti oprost.
Ana Grdović