Kad čovjek sebi prizna istinu sve stvari,nekako, dođu na svoje. Najedanput ti postane jasno zašto i kako. Najedanput razumiješ sebe i neke svoje postupke i osjećaje, a samim tim razumiješ bolje i ljude oko sebe. Sve dobije neko novo značenje, novi smisao, stvari vidiš iz nekog drugog ugla, pod nekim drugim svjetlom.
Suočavanje sa samim sobom i s istinom nije nimalo lako…protrese cijeli tvoj svijet i sve okrene naglavačke. Sve ono što smo godinama gradili sruši se k’o kula od karata i najedanput se nađeš na ruševinama i nemaš pojma kako dalje.
Sve ono što smo mislili da imamo, što smo mislili da jesmo….nestane u trenutku…..sad točno znamo zašto smo napravili neke stvari, zašto smo postupala kako smo postupala..razumijemo sami sebe..
Koliko god ta istina bila bolna i neugodna u svakom slučaju je bolja od laži u koju sebe pokušavamo godinama uvjeriti.
Koliko god bježali od istine i izbjegavali ju sustigne nas, kad-tad…..Uvjeravali smo sebe da su onakve kakve nama ogovaraju i svako razmišljanje o tome uvijek bi nekako, odgrnuli u stranu i nismo htjela vidjeti, razmišljati..lakše je bilo uvjeriti sebe da…. tako treba……
I najedanput..paff…desi se..najedanput ti se oči otvore i shvatiš ono što, zapravo, godinama znaš ali ne želiš sebi priznati iz ovih ili onih razloga.
Najedanput ti je sve jasno…..
Onda nastupa proces prihvaćanja istine, proces praštanja samom sebi za sve odluke i postupke koje smo donijeli i napravili za vrijeme dok smo sebe uvjeravali u nešto drugo, dok smo živjeli u zabludi. Tad je potrebno donijete neke nove odluke na osnovu tih novih spoznaja, jer više ništa nije isto jer mi nismo isti, susreli smo se sa samim sobom i sve se promijenilo.
Za takav susret nisu potrebne nikakve posebne pripreme obično se dogodi sam od sebe ,kad se dogodi nešto što prelije čašu..ona posljednja kap..a to može biti bilo što….i na njega nikad nismo spremni
Od svih susreta susret sa samim sobom je najsudbonosniji….Nakon njega ništa više nije isto.