Pišu se pjesme, priče, bajke o ljubavi, o tome kako ljubav pobjeđuje, kako čini čuda…
Svi pričaju, pričaju i pričaju….
Samo riječi i riječi.. i sve zvuče lijepo, da ali riječi ostaju riječi.
Tko vjeruje?
Tko zapravo vjeruje u ljubav?
Tko je spreman ljubiti, ljubiti do kraja, nesebično, onom ljubavlju koja pomjera planine, mijenja svijet?
Rijetki, zaista rijetki!
Svi očekuju da njih netko ljubi baš takvom ljubavlju, ljubavlju zbog koje će biti spreman/na i život dati za nju/njega
Da, svi očekuju, svi traže takvu osobu ali…nitko ne želi biti ta osoba.
Osoba koja će biti spremna ljubiti…
Svi traže nešto ili…nekoga….negdje.
Gdje?
Tko zna!!!
Koga?
Princa/princezu iz bajke!
Bajke su- bajke a život?! Eh, život?!
Zaboravljaju da junaci iz bajke nisu čekali ljubav, već su ljubili, ljubili ljubavlju koja pomjera brda, ljubavlju koja čini čuda.
Nisu čekali …ljubili su.
Danas svi kukaju kako je svijet zao, kako je sve otišlo naopako, kako sve više ljudi ne vjeruje, napušta vjeru, ili pak ide u drugu krajnost.
Nisu naš problem ateisti, agnostici i ostali koji ne vjeru u Boga, nisu problem ni vjernici koji vjeruju u Boga.
O, ne! Naš problem ljudi koji ne vjeruju u ljubav. A, svi pričaju o njoj…i traže….i čekaju.
A, nitko da zaviri u svoje srce da vidi što je tamo.
Traži ljubav…ali..u svom srcu ne u tuđem, tamo je ne možeš pronaći