NEOSTVARENA LJUBAV

Teško je s tim neostvarenim ljubavima. Kreneš dalje i ostaviš sve u prošlosti, ali ostaviš i dio sebe. I prođu tako dani, mjeseci, godine i najedanput dođe neko novo ljeto i vjetar donese onaj stari miris, a miris donese one stare uspomene i sjetiš se svega.

Pogledaš oko sebe sasvim ti je dobro, imaš sve što si poželjela, ništa ti ne fali…. Ili…….

A onda…požališ što nije moglo drugačije. ..Poželiš sve ispočetka, čak i kad znaš koliko je bilo bolno, čak i kad ti govore „Tko zna kako bi ste završili“ „Da je trebalo bilo bi“ „Ovako je najbolje“ a ti duboko u sebi znaš da nije, znaš da je trebalo, da ste zeznuli stvar….ali uvjere te…uvjeriš sama sebe…

Ali želja je čudna stvar… ne prolazi…poželiš ..jer što je ljubav ako ne boli. Ne kaže se uzalud da su sve prave ljubavi tužne.

Eto desi se…pa se  ponekad, jednostavno, one prave, suđene ljubavi ne ostvare… jer, eto, dogode se u krivo vrijeme (ako uopće može postojati krivo vrijeme) Jer što pobogu može razdvojiti dvoje ljudi koji se vole osim njih samih

Neke ljubavi se jednostavno rode da se ne bi ostvarile i tako  traju vječno jer želja ne umire dok se ne ostvari, a pošto se nije ostvarila živi vječno