Želim viknuti i pregristi smijeh.
Lažan.
Očajan.
Poželim pobjeći tebi,
jer samo s tobom
snovi su stvarnost.
Želim progutati grč
svaki puta kad odlaziš
i ostavljaš me samu
umotanu u velu bola.
I, svaki puta umirem
dok se ne pojaviš.
Smijehom prekrijem strah
koji je konstanta moga života.
Želim viknuti “ne odlazi”,
ali ti si i došao odlazeći,
ne da se zadržiš.
I, znam da se bojiš.
Tvoj strah je vezivanje,
a ja se bojim gubitka.
Imamo se, a nemamo.
Zato te puštam slobodnog,
a ti ćeš se već vratiti
kad budeš odlazio.
Ana Grdović
#dusanapapiru