Na sve se čovjek navikne, pa i na tu neku prazninu u sebi. Ponekad ne znaš ni kakao ni zašto je nastala samo osjećaš da zjapi negdje u tebi, prijeteći da te proguta, guši te, pritišće, boli. Zaglađuješ ju, nastojiš ispuniti, prevariti nekako da prestane zjapiti tako, prokleto, prazna….ne ide, ne uspijeva ti.
Što god da pokušaš samo stvori lagani zaštitni sloj i na moment ti se čini da ti je lakše, a onda kao da je još praznija, još gladnija…urliče. Bojiš se, strah te da će te progutati cijelu….. Moraš pronaći što ju je uzrokovala i onda krećeš na dug i mukotrpan put s neizvjesnim rezultatima, često puta i uzaludan jer i dalje ne znaš uzrok, ali barem si svjestan te rupe pa se naučiš na suživot s njom. Postane dio tebe. Počne ti se čak i sviđati, počneš ju i voljeti…jer zbog nje si to što jesi…
Ponekad znaš kako je nastala ali nisi u mogućnosti da ju ispuniš jer je nastala tako što ti je otrgnut komadić duše i ne pripada više tebi već nekome drugome…. Taj komadić ne može nitko i ništa drugo nadomjestiti i ti si svjesna te činjenice.
Naučiš se živjeti s tim, taj dio malo poravnaš, zagladiš rubove da ne reže i ne boli baš toliko snažno, zakrpiš nekako, samo da ne krvari stalno, uviješ ju, ušuškaš…
Ali svaka druga bol kao da, nekako, nađe svoj odjek u toj praznini, napravi eho pa ječi, udara, boli dvostruko, trostruko.
Ponovno popraviš štetu, zakrpaš malo i ideš dalje….
Pingback: NEMIRI | Priče iz života