Često možemo čuti kako ljudi pokušavaju nekoga utješiti rečenicama poput: “To je tako trebalo biti. Da je trebalo biti drugačije, bilo bi… ili ne brini sigurno te čeka nešto puno bolje.” Ovo ne samo da ne pruža utjehu već, naprotiv, izaziva još veći problem jer uzrok takvog ponašanja ignorira i gura ga pod tepih i onda čovjek nesvjesno iznova ponavlja iste obrasce ponašanja.
Kad mene netko pokušava utješiti na ovakav način jasni mi je da ne razumije uopće kako se osjećam i pomislim „Molim te nemoj me više tješiti! Pusti me da budem tužna, ljuta, razočarana i samo budi tu da znam da si uz mene!“ Nažalost takvih ljudi je malo i većina se uvrijedi kad im kažeš ovakvo nešto..jer svi misle kako bolje od tebe znaju što je najbolje za tebe!
Kao prvo, da je nešto TREBALO biti kako je bilo čovjek NIKADA ne bi osjećao kajanje, grižnju savjesti ili krivnju, već bi osjećao mir i zadovoljstvo. Nemir i kajanje je uvijek znak da nešto nismo napravili kako treba..
U svijetu postoji prirodan poredak stvari, pa tako ako nešto činiš ili pak propustiš učiniti iz ljubavi, dobrote, uvjerenja, nekih svojih ideala ili pak zbog istine, stvari idu nekim svojim prirodnim tijekom i čovjek neće osjećati ni kajanje ni grižnju savjesti niti bilo što slično
Međutim, ako nešto učiniš, ili propustiš učiniti iz straha, mržnje, ljutnje, bijesa, osvete, inata…stvari se poremete i nastane svojevrstan kaos u čovjeku a onda i u “svijetu” (barem onom našem mikro cosmosu, što uzrokuje i kaos na globalnoj razini), a čovjek osjeća kajanje, ljutnju, krivnju, grižnju savjesti, tugu a onda u najgorem slučaju javljaju se patološki strahovi, depresija i drugi poremećaji…uglavnom sve u njemu mu poručuje da nije trebao tako postupiti, i onda kad mi taj osjećaj premostimo, zanemarimo na neki način s raznim izgovorima, mi ćemo konstantno ponavljati isti obrazac ponašanja i pravit ćemo konstantno iste pogreške.
Što napraviti?
Eh, to pitanje si postavim ‘ko zna koliko puta: “Što napraviti!?”
Trebalo bi preispitati sebe koji je uzrok zašto jesmo ili zašto nismo nešto napravili. Kad si osvijestimo razlog našeg ponašanja već smo na pola puta rješenja.
Drugi korak bi bio oprostiti sebi to što smo učinili ili smo propustili učiniti i pokušati pronaći način na koji ćemo se izboriti s uzrokom takvog ponašanja kako ne bi smo ponavljali iste pogreške po ‘ko zna koliko puta.
Znam da ovo nije lako kako se čini…ja osobno neke pogreške ponavljam po ‘ko zna koliko puta unatoč tome što znam uzrok ne uspijevam ga riješiti i svaki put moram iznova i iznova ponavljati dokle god se ne uspijem izboriti s onim zbog čega konstantno činim iste pogreške …
Možda i nikad ne uspijem…ali sam borba je već neka vrsta pobjede ….jer često je put važniji od samog cilja!