Volim kišu.
Kad pada duži vremenski period uglavnom gunđam ali iz praktičnih razloga, jer imam gomilu robe s kojom ne znam kud bi. Svake si godine obećam kupiti sušilicu iduće godine, ali uvijek iskrsne nešto preče i sušilica ide na čekanje ….tako se ja godinama borim s mokrim vešom
Kako god ipak volim kišu
Ne znam zašto? Možda jer me natjera da usporim, zastanem, povučem se. Možda jer mi pogled skrene s vanjskih stvari koje mi privlače pogled kad je lijepo vrijeme i sunce sija i natjera me da se zagledam u neke druge mnogo važnije stvari koje se nalaze unutar mene.
Kad sunce sija sve je lijepo. Gdje god pogledaš ljepota blješti i sjaji i sve je nekako veselije i radosnije, međutim kad je oblačno ružno i kad kiša pada moraš se potruditi da nađeš nešto lijepo.
Kiša i ružno vrijeme zahtijevaju od nas trud…..trud ne raditi ništa….trud usporiti, zagledati se sam u sebe, u svoju dušu i tamo pronaći ono što ne možeš naći kad sunce sija jer te njegov sjaj drži vani, na površini.
Ona u meni uvijek izazove nekakvu tugu, sjetu i onda poželim pobijeći negdje u neki kutak di me nitko neće smetati i ne raditi ništa.
…Ali, pogađate ima ali, to naravno ostane , uglavnom, samo želja, bar ne kod mene..Prvo jer ne znam ne raditi ništa, a drug jer kod mene kad je kiša nemoguće je da te nitko ne smeta…baš onda svi nešto trebaju.
Nema veze, opet ja nađem načina da se povučem i susretnem se sa svojom kišnom ja, svojim kišnim čovjekom
Priznajem taj susret nije baš uvijek ugodan…često puta mi puno toga ima za prigovoriti i često dobijem jezikovu juhu. Nađe se tamo svašta, čak i stvari s kojima mi se baš nije ugodno pogledati oči u oči ..ali izdržim momački.
Uvijek nakon takvih povlačenja, susreta sa svojom kišnom ja,izađem vani jača, odlučnija…dobro je tako s vremena na vrijeme raskrstiti stvari sam sa sobom i postaviti neke stvari na svoje mjesto….Bolje se čovjek osjeća.
Što je s vašim kišnim danima…imate li vi svoga kišnog čovjeka, svoje kišno JA?