Danas sam srela jednu meni jako dragu osobu. Rijetko se viđamo ali svaki put kad ju susretnem oduševi me kolika je snaga ljudskog duha.
Odrasla bez oca i majke ,obiteljska tragedija, otac je ubio majku pa sebe, dok je ona bila još beba, o razlozima se samo nagađa nitko ne zna pravu istinu. Pokopani su negdje u Slavoniji ni za grobove im ne zna. Odgajali je gdje i kako je tko stigao, uglavnom majčina obitelj jer očeva strana ne želi čuti za nju, odbačena od samog rođenja. Udala se u hm…..malo je reći disfunkcionalnu obitelj, svekar umro od alkohola, svekrva voli zaviriti u čašu, muž također.
Uvijek marginalizirana i šikanirana od svakoga, čak i od onih najbližih, pomalo naivna, lakovjerna i neugledne vanjštine, ali nesalomljivog duha, vječiti borac koji uvijek gleda naprijed i rijetko se kad žali na sudbinu. Priča ona meni ponosno o uspjesima svoje kćeri i ja ju zadivljeno slušam, ali ne zadivljena kćerkinim uspjesima već njenom borbenošću, snagom, duhom i vjerom u neki bolji, ljepši život.
Za takve ljude uvijek nađem vremena, čak i kad ga moram izmisliti, zbog njih ću odgoditi sve ostale obveze i kasniti sa svime i napravit ću nešto što inače ne bi, kao npr. popiti kavu u lokalnoj birtiji. (pošto nisam našla nešto što sam tražila u gradu otišla sam u jednu seosku trgovinu u sklopu koje ima i birtija i tu sam ju srela) što inače ne bi učinila da nije ona u pitanju, jer tu zalaze uglavnom ljudi koji nemaju pametnijeg posla i koji se bave tuđim životima, a pošto mene rijetko viđaju onda je to ,malo je reći, muka koliko znaju biti naporni. (Spopadnu te s pitanjima di si kud si,di je muž, djeca,svekrva, zašto, kako,čuli ovo,vidjeli ono….k’o da si na policijskom ispitivanju. Ne možeš ih se riješiti,a znaš da oni to ne pitaju jer ih ti zanimaš već da bi se imali čime baviti i što prepričavati dalje. Ja im onda dam toliko materijala da baš imaju o čemu pričati. Napričam i što jest ali uglavnom ono što nije pa kad vas zanima eto vam, sad se imate čim zanimati)
Puštam ju da plati kavu, čak se ni ne nudim da platim, ali ne zato što mi je žao tih novaca za kavu već zato što znam da je njoj to važno. Znam da želi pokazati da ona radi i da ima, da nije ovisna ni o čijoj pomoći, i ja joj to dopuštam, ne želim joj pokvariti priliku da se pokaže čak ni s tim što ću se ponuditi da platim jer znam da bi joj time umanjila trenutak u kom ona želi biti važna ….Neka zaslužila je, jer dopuštajući njoj da se pokaže mene čini boljim čovjekom.