Doneseš krivu odluku, napraviš krivi korak i onda sebe uvjeriš kako je ta odluka ispravna, jedina moguća, kako je tako moralo, trebalo biti. Ne želiš sebi priznati da si pogriješila, da nisi bila u pravu. Razbacuješ se dokazima, činjenicama, argumentima i sve stoje, sve su mjerodavne, vjerodostojne, uvjerljive. Onda s vremenom na tu odluku kače se i ostale a ti krpiš, šiješ, zašivaš rupe i šavove, mjeriš, režeš, lijepiš komadiće koji ne pašu jedan uz drugi.
Pa onda preuzmeš odgovornost i za tuđe pogreške, opravdavaš ih, popravljaš, ispravljaš jer tako si naučila, ti to najbolje radiš..
E, onda jednoga dana šavovi počnu pucati, ljepilo popusti, pojavljuju se rupe, pukotine, nepravilnosti, mučiš se, zaglađuješ..ne ide….najedanput sve popusti i ruši se.
Nađeš se na ruševinama, zbunjena, nemoćna…Što se, dogodilo, pa sve je bilo tako lijepo, uredno zašiveno, opravdano, argumentirano…...
Stojiš tako na ruševinama svojih iluzija, uvjerenja, bez mogućnosti za povratak na staro i bez snage da ponovno gradiš sve ispočetka. Zarobljena negdje u međuvremenu, međuprostoru nemoćna da kreneš naprijed……srušenih mostova opravdanja
Vivien Lee