Nekada davno, u jednom malom selu živio je postolar sa svojom suprugom i sinčićem koji je bio nijem. Bili su jako siromašni, al pošteni ljudi. Njihova trošna, drvena kućica zapravo pokazivala je pravo stanje u kome su se nalazili. Božić su svake godine proslavljali jako skromno. Ali, uvijek je u kutku sobe bila jelka ispod koje se nalazio poklon za njihovog sina. Nije to bilo ništa veliko. Igračke koje je brižni otac izrađivao ručno,al sa velikom ljubavlju. Tako i ove godine lagano se bližio taj radosni dan.
– Marija, ako na tržnici uskoro nešto ne prodamo,nećemo moći ni Božićnu večeru napraviti – reče postolar supruzi.
Ona je na te riječi samo tužno pogledala u malog Gabrijela. Na kalendaru je već lagano koračao 23. prosinac, dan pred Badnje večer.
Prve pahulje su u zraku započinjale svoj mali ples sa vjetrom. Jedna je ukrasila uvojke male djevojčice, druga je pala na nos razigranog psića. Dan je odmicao, siromašna obitelj nije uspjela ništa prodati.
Siroti Gabrijel je pred večer krenuo u štalu, kao i svaku noć pred spavanje da zaželi laku noć malom teletu koje je skoro došlo na svijet. I gle, kad je ušao, na sjenu, pri samom dnu štale ugledao je nešto bijelo. Krenuo je prema tome. Prišavši jako blizu, shvatio je da je to zapravo anđeo. Desno krilo mu je bilo povrijeđeno. Na bijelom perju vidjeli su se tragovi krvi. Dječak je kleknuo pred njega. Nije mu mogao pružiti riječi utjehe, ali, imao je nešto jače. Imao je čisto srce. Stavio je ruku na povrijeđeno krilo, zatvorio oči, i iskreno i jako želio. Želio je kao nikad u životu. Onako dječije, iz dubine duše. Mala suza se skotrljala niz njegovo lice i pala na krilo. Gle čuda, povreda je nestajala. Anđeo je ustao, podigao dijete u naručje i poljubio ga u čelo.
– Maleni, ti si dokaz da nada još postoji. Duh Božića živi u tebi. Večeras ćeš moć reći svojima koliko ih voliš. Idi, čekaju te.
Spustio je Gabrijela ispred štale i vinuo se iznad kućice. Iz bijelih haljina izvukao je vrećicu sa anđeoskim prahom i prosuo je po zraku. U istom trenutku, u drvenoj brvnari, vatra u kaminu se upalila, stol je bio postavljen sa Božićnim objedom, a ispod jelke su sijali pokloni. Gabrijel je otvorio vrata.
– Majko, oče! Volim vas – uzviknu s vrata.
Krenuo je u njihov zagrljaj. Bili su bogatiji od većine ljudi. Imali su ogromno srce, i svijeću nade koja se ni na sekund nije ugasila.
Znaj, čuda se oko nas stalno dešavaju. Samo moraš imati volju. Moraš zatvotiti oči i željeti, silno željeti. Snove nam nitko ne može oduzeti. A ja ti večeras poklanjam ova krila, simbol snage. Dajem ti svoja krila. U njima ima snage za oboje. Vrijeme je da se uspraviš i da krenemo u susret pahuljama, onim trenucima koji zaustavljaju vrijeme i daju osmijeh na lice. Samo treba da vjeruješ.
Kristijan Đaković