Mislim da svatko od nas poznaje jednog kradljivca vremna.
To su ljudi koji stalno pričaju a nikada ništa ne kažu. Od njih ne uspiješ doći do riječi, a kad se rastanete imaš osjećaj da si umoran k’o da si kopao cijeli dan.
To su ljudi koji se stalno oduševljavaju s nečim drugim, stalno s ushitom pričaju o nečemu ali taj njihov ushit kratkoga je daha, brzo nestane, a sutradan je na tapeti nešto sasvim drugo.
To su ljudi koji su stalno puni planova a nikada ni jedan ne provedu u djelo.
Stalno pričaju kako će oni jednoga dana napraviti to i to i to pričaju s takvim oduševljenjem da čovjek dobije volju da ide s njima, oduševe i tebe i svakako im želiš pomoći, međutim oni su već sutradan zaboravili o čemu su pričali i za njih je to prošlost danas je na redu neko drugo oduševljenje.
Tako znaju umoriti čovjeka….
Kad ih tek upoznaš pomalo su čudni, kad ih bolje upoznaš počneš ih ili žaliti ili izbjegavati jer su naporni.
Znate žalosno je to, stalno kovati planove koji se nikada ne ostvare, stalno graditi kule u zraku koje se stalno ruše.
Tužno je imati puno planova a ne imati hrabrosti niti jedan provesti u život.
Oni su samo kradljivci vremena. Kradu Bogu dane, kradu i svoje ali i tuđe vrijeme.
Tako me podsjećaju na onu pjesmu od Dobriše Cesarića- „Mrtva luka!“
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti ce ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.
Kradljivci vremena su tužni ljudi, izvana stalno u pokretu, oduševljeni, puni radosti, iznutra prazni, sami i neopisivo tužni.