Evo, nakon dugog vremena ponovo ti pišem….Ni sama ne znam zašto, jer ionako, ni ovo pismo, uostalom, kao ni hrpu onih prethodnih neću poslati..
Ali, ugnijezdi se, tako, s vremena na vrijeme, u čovjeku neka sjeta…nostalgija….neka tuga. Ono neko nedostajanje…znaš ono kad ti fali dio duše. Možeš ti živjeti bez tog dijela jednako kao i bez jednog bubrega….samo osjetiš da ti fali prilikom nekih većih napora, a ima nekoliko zaredalo se sve nešto naopako, pa čovjek osjeti taj komadić ili bolje rečeno komadinu duše koji nedostaje intenzivnije nego inače.
I, k vragu, boli….boli žestoko snažno…ne da ti da dišeš, guši te, vrištao bi ali ili nemaš snage… ili se ne usudiš.
Plakao bi ali i suze s vremenom presahnu, zamrznu se….pa više ni njih nemaš…samo ona neka tupa, podmukla bol od koje ne znaš jesi li živ ili mrtav.
Eh, živote….
Ma, sami smo si krivi…nismo znali što imamo. Mislili smo da je trava tamo negdje zelenija, da imamo vremena, da je život pred nama, a nismo znali da vrijeme nema nas i da smo mi život jedno drugome… Ili smo, naprosto, bili kukavice da si to priznamo.
Nismo imali hrabrosti staviti svoje živote jedno drugom u ruke. Nismo imali hrabrosti bezrezervno otvoriti srce….Tko zna čega smo se bojali….možda sami sebe i toga koliko smo ranjivi kad smo skupa, a nismo vidjeli koliko smo jaki zajedno.
Plašila nas je spoznaja koliku moć imamo jedno nad drugim. Moć da se ranimo do smrti ili da se vinemo u nebesa…a kukavice ni Bog ne voli….Prema njima ni život nije milosrdan..
I sad plaćamo cijenu…
Tako to uglavnom biva
Ja, sreća, imam ovaj papir pred sobom pa se njemu pojadam….. kome drugom bi i mogla, tko bi mogao to razumjeti…osim tebe, a tebi se ne usudim. Ostala sam ona ista stara kukavica kad si ti u pitanju.
Ti si bio i ostao jedina moja mana, jedina moja slaba točka, mjesto gdje sam najranjivija. Rana koja ne prestaje da krvari, a nikad me nisi povrijedio, da barem jesi pa da te mrzim!
Znaš najjače bole rane koje naneseš sam sebi…njih je najteže zacijeliti.
Prokrvare sa svakom promjenom vremena, i bole kao dio tijela koji nedostaje….nema ga, a boli….Kako tek boli dio duše koji nedostaje…i ne može se ničim nadomjestiti ni zamijeniti
I znaš što je najgore?! Nikad ti to nisam rekla….nisi mi dao priliku…. Ili je ja sama sebi nisam dala….Sad je ionako svejedno. Izgubljeno vrijeme ne može se vratiti, niti nadoknaditi.
Tebe ne mogu nadoknaditi, a nemam te…Nadam se da si makar ti sretan…
Ostaj mi zdravo..
Zauvijek tvoja a ničija..