Bili jednom žena i muškarac koji su silno željeli djecu. Kako je vrijeme prolazilo sve više su primjećivali da im nešto nedostaje. Sanjali su malene ručice, bezbrižan plač. Sve one stvari koje čine roditeljstvo. Smatrali su se spremnima. U svakom smislu te riječi. Imali su nekoliko trudnoća, ali sve su završavale bezuspješno.
Svakim danom od sline želje i očekivanja tuga je bivala sve veća. Jednoga dana anđeo koji je bio zadužen za njih obrati se Bogu: ‘
– Molim te Bože, učini nešto po tom pitanju.? Oni su dobri ljudi koji bi silno željeli imati dijete.’- Bog se nasmiješi, znao je koliko je anđelu stalo da pomogne toj obitelji. Isto tako znao je da sve dolazi u pravo vrijeme.
Obrati se anđelu:
– Poslat ću im dijete, samo to možda neće ići onako kako su oni planirali. Nikad im nisam ni mislio ne dati šansu. Ali stvari neće ići redoslijedom kojim bi oni željeli, ali ishod, on će biti isti. I ne, ne pitaj me zašto? Jednostavno mi vjeruj.’ A tako i poruči njima. Ohrabri ih u snu, ili na bilo kojem jeziku koji je njima razumljiv.
Anđeo također nije shvaćao koje su namjere Božje, ali kao i do sada odlučio mu je vjerovati. U nekom sasvim drugom gradu živjela je žena koja nije bila spremna na roditeljstvo. Nije ni imala uvijete( barem je tako mislila). Muškarac kojeg je voljela otišao je kada je saznao za trudnoću. Bila je posve sama. Napuštena. Nije još razumjela jezik i znakove anđela. Mislila je da oni ne postoje. Nije ih mogla vidjeti ni čuti, jer razina njene svijesti nije joj to dopuštala.
Kada je rodila, ostavila je dijete u rodilištu. Jednostavno je mislila da nije rođena da bude dobra majka. Bojala se je kroz sve prolaziti sama. Tog jutra Bog se obrati anđelima:
– Ono dijete koje se rodilo danas, poslano je kroz druge kanale da bi došlo do svojih roditelja. Molim te obznani svojim ljudima da im stiže očekivano i željeno dijete. Jer samo onaj koji gleda očima ljubavi zna kako ljubav izgleda. Nema neželjene djece. Uvijek postoji netko tko ih čeka i voli. Samo čudni su moji putevi, ali ne i manje ispravni. Poruči im da to je njihovo dijete. Možda ne genetski, ali duhovno svakako jeste. Ako mi ne vjeruju, neka se zapitaju što je vječno; tijelo ili duša?
I molim te, objasni djetetu da ponekad ljudi vide samo obrise, a ne cijelu sliku. Kroz život će mu se dolaziti djeca koja će ga pokušati uvjeriti da on nije pravo dijete svojih roditelja. Molim ga neka u to ne povjeruje. I oni su pravi samo zato što sam ih ja poslao da budu pravi. Za sada! Poruči mu da ostane hrabar.
Ljudi ne razumiju moje namjere, pa ih često osuđuju. Zbog straha. Reci mu neka ne vjeruje svemu što čuje. Uvijek se neka pita zašto mi netko tako govori? Neka bude otvoren za nove susrete, oprost. Možda ga biološki roditelji posjete. Neka ih sasluša. Zbog sebe. Tada neka donese odluku. Želi li ih u svome životu ili ne. Bez osuđivanja. S velikim razumijevanjem. Jer za sve postoje razlozi. Njegov put neće biti lagan, ali imat će veliko značenje. A sada idi, nosi svojim ljudima dobre vijesti.
Roditelji su bili presretni kada su čuli da će dobiti dijete. I nije im bilo važno kako. Željeli su samo da ih netko zove mama i tata. Imali su puno ljubav koju su željeli dati. I mnogo godina poslije to im je ostao najljepši poklon. Bili su zahvalni toj ženi. I tom muškarcu. Jer bez njih oni ne bi grlili svoje dijete.
Maja Bošnjak Pavlek