KAD ZAMIRIŠU SJEĆANJA

TRESNJA,SJEĆANJA,zamirišu

 

Procvale su trešnje u mom dvorištu
I mirišu
Na vremena neka davna i lijepa
Na djevojačke snove čiste i nevine
Na uspomene
Na tebe

Kad srce progovara usne zašute
riječi izgube smisao i moć
Daljine spajaju duše što  ćute ono nešto van vremena i smisla
Nikad objašnjeno i nikad završeno
Ja znam, ti znaš i znamo da znamo
al’ šutimo ne progovaramo….(tko zna zašto)
Kao da je cijela vječnost naša a ne samo ovaj život
Napola
Pola tebi, pola meni a nikad zajedno i nikad cijeli
Plakala bih al’ sve sam suze potrošila na neke druge
Za tebe nijedna nije pala
Za tebe čuvam osmijehe samo

Želim se boriti
Ali ruke su mi slomljene i previše puta
Umorne
Zato ću koristit svoj glas, i reći ću sve ono što godinama šutim
Ali
Riječi uvijek pobijede, ja uvijek gubim
Želim napisati pjesmu koja će biti samo naša
ali ne nalazim riječi jer mi se čini da sve sam ti rekla
bez i jedne riječi
Samo
Nisam sigurna  jesam li budna il’ sanjam
ili me samo opio miris trešanja  i sjećanja neka davna i daleka
a opet tako živa i jasna….skoro da ti čujem glas…

Vivien Lee

 

 

1 thought on “KAD ZAMIRIŠU SJEĆANJA”

  1. Pingback: SAMO ŽENA | Priče iz života

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Scroll to Top