Ja nečija jesam
i dok me bude njegova ću biti.
Što mrak mi razmiče dlanovima svojim
bolnim od života.
Za mene snagom svojom snagu mi vraća
i dahom svojim dah mi udiše
iako umornu mu dušu izlomiše.
Ja nečija jesam,
nečija se zovem,i njegova želim biti.
Nečije ime u srcu mi piše,
a srcem njegovim srce moje živi.
Kroz oči mu plavetne vid mi bistri.
Zaspalu mi pjesmu usnama oživljava.
U naručju njegovom htjela bi sniti,
a on utočište u mojem da nađe.
Ja njegova luka, a on moj je vjetar
ni olujne bure bojali se ne bi.
I nije što nečija jesam i što on moj jeste
nego što baš njemu pripadam,
kako pripadati se treba.
Umom.
Dušom.
Tijelom.
Ja, pripadam njemu.
Ana Grdović