Usnio sam tvog srca otkucaje,
protiv mojeg kako se pritišče,
kako tvoje vrele obraze
moja ruka dotiče…
I prste, kako žele tinjajući,
dodirnuti ti kovrče svilene
u šaputanju mekih riječi..
iako znam..
um svoj snom zavaravam..
al’ tako te osjećam…
Kao da plutaš u slatkoj
kupelji nebeskoj,
od vrućih oblaka
i jantarskog sunčevog svjetla.
I znam..
moram te sanjati,
jer nitko ne zaslužuje
tvoj božanstveni hod vidjeti,
kad mi dolaziš.. kad mi prilaziš..
tako lijepa, tako zračna,
tako tajanstvena…
I jednog dana ćeš otkriti
moj odraz, kao u staklu utisnuti,
ostavljen zauvijek u mom umu.
A kraj odraza i svoju sliku,
na isti način urezanu..
vizijom, nikad promjenjive ljepote,
na platnu moje duše, nacrtane
kao umjetničko djelo,
od bilo koga ikad dostojnije,
ikad što je bilo prikazano.
Držim te kao samu bit života
koji se drži u rukama.
Moja ljubav prema tebi prolazi
dublje od bilo koje rijeke,
koja Zemljom teče.
I niti jedan zid ne može stajati
njenom putu bez vremena,
odakle pokušava pronaći..
izvor tebe.
Anton LaVida