Život je, pomalo, kao haljina na dugmiće, tek pri samom kraju shvatiš da si grešku napravila na početku.
Za razliku od haljine koju ćeš ,doduše živčana , psujući jer kasniš (uvijek se kasni u takvim trenutcima i obećavajući sebi kako ju više nikada nećeš obuči i sigurno ćeš ju baciti čim ju skineš sa sebe), raskopčati i ponovno pažljivo zakopčati, sa životom se to ne može. Njega ne možeš raskopčati i ponovno zakopčati kad shvatiš di si pogrešno zakopčao dugme.
Na svu sreću postoji Netko tko od tih naših pogrešno zakopčanih dugmadi napravi savršen unikat koji nitko nema i možda da si pažljivo zakopčavala dugmad nikad ne bi dobila takvu jedinstvenu kreaciju…možda bi imala samo još jednu od mnogih haljina na dugmiće, ništa bolju i ništa goru od ostalih….
Ponekad, ali samo ponekad, kad zaredaju tmurni kišni dani neka sjeta sjedne ti na srce i sve tvoje pogreške poredaju se jedna do druge i rugaju ti se na sav glas, a ti sve to moraš istrpjeti jer znaš da zaslužuješ sve to i samo ih tužno i nemoćno gledaš. S vremena na vrijeme otme ti se neki duboki uzdah iz grudi i misliš: „Nema veze zaslužila sam, proći će!”
I prođe..sve prođe..opet sve tvoje pogreške tvore savršeni unikat kakav nitko nema…..do sljedeće prilike…….. sljedećih kišnih dana,sljedećeg punog mjeseca, nekog poznatog mirisa, glasa koji te podsjeti na nekoga, neke već viđene situacije, nečijeg osmijeha koji ti se učini tako poznat…
Koliko god ta sjeta zna biti neugodna dobro dođe, jer shvatiš koje si pogreške činila i počneš ih polako ispravljati. Neki, nažalost, shvate tek kad bude prekasno da bilo što isprave, stoga sam naučila da ju prigrlim kao dragu prijateljicu koja je došla da mi pomogne i nauči me nečemu novomu.