Čovjek je čudno stvorenje. U procijepu između neba i zemlje u vječitoj potrazi, ni on sam ne zna za čime. Od svih ljudi umjetnici su priča za sebe, s nogama čvrsto na zemlji, s glavom u oblacima. Duša umjetnika je mjesto gdje se ljube nebo i zemlja a plod te ljubavi su njihova djela. Srce umjetnika (naročito pjesnika) je živa rana iz koje neprestano kaplje krv.
Svaki stih, svaka pjesma po jedna kap krvi iz koje onda kao plod niče ljepota u srcima onih koji čitaju. Oni riječju daruju sebe, svoju dušu, svoje srce tako da u svakome tko pročita ima po jedna mala kapljica krvi onoga tko je napisao.
Hrane se čežnjom. Ona kola njihovim venama. Bez nje ne mogu…. a ona ih ubija.
Čim ispune jednu čežnju u potrazi su za drugom. Stalno pokušavaju dohvatiti mjesec, skinuti zvijezde učiniti ovaj svijet boljim nego što je, nesebično darujući sebe, svoje pjesme kao svoje prvorođence, svaka nova pjesma nova je bol rađanja. Svaka kao da je i prva i posljednja.
Uvijek negdje između ljubavi i mržnje, radosti i tuge, očaja i ushita balansiraju na tankoj liniji koja ih dijeli.
Ponekad nisam sigurna da li je, biti umjetnik dar ili prokletstvo. Nemiri haraju njihovim umovima, a čežnja im napinje tijelo.
Zato putniče kad nabasaš na nešto što ti dušu grije i gasi vatru u tebi, nešto što ti izazove titraj u srcu, ili ti oko zasuzi…pokloni se jer ti je netko darovao onaj najintimniji dio sebe, djelić svoje duše i svog srca.