DVA UZDAHA

 

Promatrao ju je dok je ušivala dugme na košulji. Opet je imala onaj izraz lica koji ga je tako plašio, kojeg je tako mrzio. Onaj odsutan izraz kao da je miljama, kilometrima, svjetlosnim godinama daleko. Negdje u nekom svom svijetu do kojeg nema puta, u kojeg nikoga ne pušta.

Uvijek se pitao

– Tko je još u tom svijetu osim nje? O čemu razmišlja  kad ima tako blaženi izraz lica?

Nešto zadrhti u njemu. Poželi udariti šakom od zid, od nešto. Poželi vikati, polomiti, razbiti, ali samo je viknuo ljutito:

– Hoće li to ove godine?!

Nije htio, ali nešto u tom njenom izrazu ga je tjeralo na ljutnju, izazivalo nemir u njemu. Taj neki njen odsutni mir kojem nije znao uzrok i to ga je izluđivalo.

– Oprosti, žuri mi se. – dodao je mekše.

– Evo samo što nisam. – rekla je ne podižući pogled kao da se probudila iz nekog dubokog sna još uvijek nesvjesna stvarnosti oko sebe.

– Milena, što nije uredu? – blago je upitao.

– Kako to misliš? – upitala je i spustivši  košulju u krilu i polagano podižući  pogled prema njemu.

Njene oči su ga probole ravno u srce. Te oči u kojima kao da su se sastala sva mora i svi oceani svijeta, koje su sjajile poput najsjajnijih zvijezda u noći bez mjeseca od neisplakanih suza kojima nije znao uzrok, jer svaki put kad bi ju pitao dobio bi isti odgovor:

 

– Nije mi ništa! Ne dramatiziraj! – i osmjehnula bi se osmijehom koji  nije dopirao do očiju kako bi ga uvjerila da je sve u redu

Ponekad je mislio:  kad bi ih pustila da krenu  izbile bi joj  oči iz glave koliko su nabujale tamo negdje gdje ih je spremala

– Čini mi se da nešto nije u redu. – rekao je

– Ma daj, ne budali, što ne bi bilo u redu? Malo sam se ubola iglom i to je sve.

– Je li to zato što sam viknuo? Oprosti, žuri mi se pa sam nervozan? – lagao je

– Istina malo si me prenuo, ali pusti, nije strašno, proći će.

Znao je da ne misli na ubod igle i nije ju htio pustiti na miru.

– Što će to proći? – pitao je

– Pa, to što sam se ubola. – odgovorila je malo iznenađeno

– Jesi li sigurna da je samo to u pitanju?

– Naravno, što bi drugo bilo? Baš si nešto čudan danas. – rekla je, kao, začuđeno.

Ta igra trajala je već duže vrijeme: on bi ju pitao a ona se pravila da je sve u redu. Ionako nije bilo do njega. Ionako on tu ništa nije mogao  učiniti ona je sama morala voditi rat sa svojim demonima i u tom joj nitko nije mogao pomoći. To je bio samo njen rat, ali eto kao i svi ratovi djelovao je i na ostale. Valjda će se jedanput okončati.

 

Znala je ona što ju pita. Svjesna je bila što njega muči, ali pravila se luda. Što da mu kaže? Kako da mu objasni kad ni sama nije mogla s tim izaći na kraj. To je taj dio nje koji bi, tako ponekad, pobjegao s lanca i izašao van, pa se morala boriti da ga ponovno obuzda i vrati na lanac da ne divlja i ne napravi štetu. Uvijek bi napravio neku štetu koja se onda nije mogla popraviti. Uvijek bi joj otkinuo komadić srca.  Zato se trudila da ga obuzda, ali, eto, dešavalo se ,s vremena na vrijeme, da se otme kontroli.

Ni sama nije voljela sebe kad bi ju obuzela sjećanja. Nekako ih je s godinama sve teže kontrolirala i to joj nije bilo nimalo drago. Stalno su se nešto bunila, htjela van, htjela da budu dio njenog života a ona se trudila da ostanu tamo di im je i mjesto u pretincu za sjećanja.

Uvijek je  nastojala prikriti kad bi ju obuzela, i tražila bi izgovore kad ih nije mogla obuzdati.

 

Gledao ju je, znao je da laže. Znao je da joj je nešto, samo nije znao što, nije mu htjela reći. Nije htjela to podijeliti s njim i to ga je boljelo. Boljelo  ga je da ju gleda tako tužnu koliko god ona to nastojala prikriti da on ne primijeti on je uvijek primijetio.

Uzdahnuo je, nije mogao tu ništa. Možda jednoga dana  mu bude vjerovala toliko da to podijeli s njim…Možda…

Uzdahnula je, možda jednoga dana zaboravi…Možda…

 

Cijeli život sveo se na ta dva uzdaha…