Djevojka s očima od koje mu je duša svijetlila

On je bio sasvim običan momak iz sokaka
Ni po čemu drugačiji od drugih osim po jednome
Volio je nju djevojku s druge strane ulice
S očima  blagim i nježnim poput uplašene košute
Gledala ga je pogledom od kog mu je duša svijetlila a koljena klecala
ali ne bi joj to ni mrtav priznao samo bi joj se grubo narugao
a njena suza ga je boljela od nje bi mu se duša rasporila u milijun komadića
i samo bi ju ona   svojim osmijehom sastaviti mogla
Ali.. pogađate.. ne bi joj to  ni na mukama priznao
jer ona je bila djevojka s druge strane ulice
a tamo je sve, nekako, bilo drugačije
mirisalo je na kruh i mlijeko
i širio se miris vanilije (kako se samo sjećao toga mirisa)
nije bilo ni dima ni rakije
grubih riječi i mirisa straha
Uvijek bi ju potajno pratio kad se kući vraćala
s očima od čijeg pogleda bi mu duša svijetlila
Sjećao se samo njenog vriska od kog mu se duša rasporila
i magla spustila
Bljesak pištolja u njegovim rukama i momak u lokvi krvi na pločniku
Sirena, svjetla, policija, sudija….dobio je dvanaest godina
Jednoga dana prozvaše ga i ušla je ona s očima od kojih mu je duša svijetlila
Brzo je prošlo tih dvanaest godina
Kad čovjek ima nekog ‘ko ga čeka, komu da se vrati godine su samo broj

Miris kruha,  mlijeka i vanilija
Dječji smijeh po avliji
Nema dima, ni rakije ni riječi od kojih ti se duša zamrzne