Ružne stvari se uvijek događaju iznenada, neočekivano i čovjek nikada nije spreman na njih. Uvijek mislimo kako imamo vremena, kako ćemo nešto što već dugo odgađamo ostaviti za sutra, za nekad kad budemo imali više vremena. Mislimo imat ćemo još prilike..drugi put ćemo sigurno to napraviti; reći nekome nešto što odavno želimo, obaviti razgovor koji nam nije, baš, ugodan, raspraviti stvari koje već dugo odlažemo… i onda se dogodi nešto i taj drugi put više nikad ne dođe a mi ostanemo iznenađeni, ljuti, razočarani..uglavnom na same sebe…Zašto nismo napravili ono za što smo znali da trebamo.
Ja sam si davno obećala da neću više nikada dovesti sebe u situaciju „da sam bar“ ali kako to obično biva čim kažem da nešto neću više nikada baš to napravim i to u nekom omjeru sto puta gorem..i tako se konstantno vrtim u krug i to „da sam bar“ postane „da sam bar“ na 100-tu…pa se nekako nakupi tih „da sam bar“ i nikako se čovjek iskoprljati iz njih, kao kad ti se nakupi gomila nečega pa ne znaš od kud početi, a raskrštavanje traje ihhi…sam pogled na gomilu toga što trebaš raskrstiti oduzima ti volju da se uhvatiš u koštac s tim. I tako i dalje odlažeš a gomila se povećava dok nas ne zatrpa
Zaskoče te poput lopova, iznenada. U jednom trenutku živiš sasvim normalan, običan život u drugom ti se sve okrene naglavačke. Život ti se promijeni za 360 stupnjeva i nikada više ništa nije isto, jer ti nisi isti.
Svaki događaj, a pogotovo onaj ružan, traumatičan nas mijenja…nabolje ili nagore. Ili preživimo i izađemo ožiljkom na srcu i duši, i tugom u očima ali mudriji, jači… ili se predamo, pokleknemo pred životom, postanemo ogorčeni, čangrizavi, depresivni.
Svaki traumatičan događaj zahtijeva ponovni početak, moraš krenuti iznova. Iznova graditi mozaik života od onoga što ti je preostalo krpajući rupe na mjestu gdje se nešto srušilo, nestalo. Popunjavajući kako znamo i umijemo onaj dio u kome nema toga nečega ili nekog…ali praznina ostaje, ne da se popuniti..i boli….vraški boli
Nalaziš se na nekoj novoj poziciji na kojoj ti je sve poznato a opet ništa nije isto i s te pozicije krećeš iznova, ili ostaneš poražen ležati čekajući da život prođe, puštajući da se stvari događaju bez volje i želje da upravljamo njima jer imamo iskustvo kako, zapravo, ni sa čim ne možemo upravljati. Stvari se, čini nam se, događaju mimo naše volje i želje. One imaju neki svoj život neovisan o nama a opet sve naše ovisi o njima. Čudan je taj suodnos događaja oko nas i nas samih.
Ne upravljamo ničim doli samim sobom a opet sve to s čim ne upravljamo direktno ili indirektno utječe na nas.
Često puta smo sami uzročnici tih loših događaja i onda nam ostaje samo da se nekako naučimo nositi s našim pogreškama kolike god i kakve god one da jesu.
Neki nauče i izbore se s njima, neki se cijeli život bore s tim, a neke porazi i nikad se više ne oporave.
Koliko god otrcano zvučalo ili naučimo lekciju ili izgubimo bitku…u svakom slučaju, na kraju krajeva koliko god se činilo da ništa ne ovisi o nam, zapravo, je sve na nama, iako nam se to baš i ne sviđa i radije bi da možemo okriviti nekoga ili nešto drugo za ono kako se mi osjećamo i kako živimo.
Pingback: MOGU LI | Price iz života