Jedan post koji sam pročitala me inspirirao da ja napišem svoj.
Imala sam jedne cipele koje sam kupila za broj manje jer nije bilo mog broja za kupiti. Bilo je drugih boja ali ja sam htjela baš te, crvene s mašnom naprijed. Bila je to ljubav na prvi pogled.
U početku su me strašno stiskale i žuljale ali ja sam upotrijebila sve metode do kojih sam tada mogla doći da bi ih razgazila (sipala sam mlijeko u njih, mazala ih svinjskom masti pa ih nosila na deblje čarape po kući, ni ne sjećam se što sve ne) ali nisam odustala i uspjela sam. Razgazila sam ih! Poslije sam ih godinama nosila bez problema sve dok se nisu raspale. Obožavala sam ih!
Ja sam takva. Ja ne priznajem da je nemoguće ili da se ne može. Ne odustajem ni po koju cijenu, ako treba glavom kroz zid – glavom kroz zid…Ili glava ili zid. Priznajem, nije to baš osobina kojom se dičim
Neke stvari su vrijedne uloženog truda i muke, na nama je da procijenimo koje. Moje cipele su vrijedile i nije mi bilo teško da se potrudim oko njih.
Ponekad olako odustanemo od nečega samo zato što traži da se potrudimo, stisnemo zube i upotrijebimo sve što je u našoj moći, pa i preko toga.
Mnoge dragocjene bisere izgubimo samo zato jer na prvu nisu sjajni i lako ih zamijenimo šljaštećim stakalcima koja blješte, sjaju, koja ne traže brušenje i ne traže da se potrudimo oko njih. Nažalost stakalca s vremenom potamne, izgube sjaj koji onda više nije moguće vratiti, a dijamant oko koga se neko potrudi sjaji, blješti i bode nam oči pokazivajući nam što smo mogli imati a nismo jer nam se nije dalo potruditi.
Za neki smo znali koliko je dragocjen, ali iz nekog razloga nikako nismo mogli do njega
Isto tako se dogodi da nas običan kamen prevari pa pomislimo da je dragulj, potrudimo se oko njega međutim na kraju se ispostavi da je to, ipak, bio samo kamen…ali trud se ipak isplatio, savladali smo vještinu brušenja pa će nam kad nađemo pravi dragi kamen biti lakše izbrusiti ga. Naučili smo kako prepoznati razliku između običnog i dragog kamena. Više se nećemo prevariti.
Od svih cipela koje sam imala u životu ja pamtim samo te. Možda zbog toga što sam toliko truda uložila u njih. I da, pamtim još jedne koje sam mjesecima promatrala ali su mi bile preskupe i nisam ih si mogla priuštiti . Uvijek je bilo nešto preče, a onda kad sam imala novaca nije ih više bilo za kupiti, uzeo ih je netko drugi.
Tako, nekako je i u životu. Pamtimo ljude u koje smo uložili dosta truda kao i one koje iz ovog ili onog razloga nismo mogli imati. Koji su na neki način ostali naša neispunjena želja, naš nedosanjani san. Možda smo mogli ali nam je uvijek nešto drugo bilo preče. Imali smo nekog važnijeg posla ili nismo imali hrabrosti riskirati, kad smo se usudili bilo je prekasno pripadali su nekom drugom. Kao i one koje smo imali ali nismo ih znali cijeniti.
Ni jedan trud nije uzalud, svaki se isplati iako „isplata“ nije uvijek u valuti u kojoj smo mi očekivali, što ne znači da je valuta koju smo dobili bezvrijedna…dapače ponekad ima veću vrijednost od one koju smo očekivali!