Tko zna možda se opet sretnemo
U nekom novom svitanju
U nekom boljem vremenu
U nekim danima što dolaze i sa sobom donose
duše zalutale u traženju
Tko zna možda naiđeš s čergom cigana
pa mi s violinom u ruci pod prozor dođeš.. onako garav
A ja te otjeram ne prepoznavši te…
Pa te tražim u svakom koga sretnem zavirujući im u oči
i tražeći tebe
Pa me ljudi počnu izbjegavati nazvavši me ludom
A ne znaju da sam ja samo netko tko je srce ostavio na jednom dlanu
u nečijim očima pa sad luta tražeći ga
Tko zna možda mi jednom dođeš s kišom i južnim vjetrovima
a ja ne volim jugo pa te neću dočekati
Tko zna možda mi obavijen snijegom i ledom
pokucaš na vrata u zimskoj noći
a ja ušuškana u tuđem naručju neću te čuti
i onda ću opet tumarati u ljetnim noćima punog mjeseca tražeći te
Tko zna možda mi jednom dođeš…
Čitam i razmišljam… O jednom trenutku koji mi znači mnogo, a opet… Svjestan da samo meni je toliko značajan.
Pitam se… Koliko je važno bilo koje sjećanje, ako ono živi samo u jednoj osobi?
Tko može uopće reći da je bilo nešto vrijedno života, kad ta vrijednost je nekome sve, drugima ništa?
Ali to je život, zar ne? Svi na teška pitanja odgovaramo jbg. To je život!
Pjesma je vrh, zaista dotakne dušu, pogotovu kad dijelovi nje su dio neke realnosti, nekog vremena…
LP!🌹🍷
Hvala! Mislim da je bitno da je meni to nešto sve..to što nekom drugom nije, nije ni važno.
Hm… Naravno… Čovjek je uvijek u procesu stvaranja ravnoteže između uma i duše. Izvući pozitivno iz loših stvari je umjetnost koju mnogi niti ne razumiju, pa tako i ne mogu. No, da ne ulazim u dimenzije koje ovdje ne pripadaju, samo ću reći da je bitan mir u duši i da ona ne prihvaća ovisnost, već samo bezuvjetnost za taj mir.
Mir i ovisnost svakako ne idu skupa….ali mene pokreću nemiri…Da nije mojih nemira ne bi bilo ni ovakvih tekstova. Oni me tjeraju da razmišljam, istražujem, pišem…