POEZIJA

NE…..

Ne nisam tužna to je sjena pala na moje lice pa mi se oči čine tamnije Ne ne plačem […]

Pretvaraš se da me ne voliš U redu dušo razumijem te prihvaćam igru i sva njena pravila Nismo mi

Kad jednom pođeš preko modre rijeke tamo gdje je trava zelenija i zvijezde sjajnije tamo gdje sunce nježnije

Kad bi ptica bila I imala krila I kad bi ti na dlan sletila Da li bi me na

On je bio sasvim običan momak iz sokaka Ni po čemu drugačiji od drugih osim po jednome Volio je

Kada jednom pođem bit će to s jeseni S pticama Jer se s jeseni nešto slomi u meni sva

Otkrit ću ti tajnu što se dogodi kad se čovjek umori od čekanja Otkrit ću ti tajnu što se dogodi kad

Znaš li da te volim onako tiho, čeznutljivo i nježno kao što oblak voli kišu pa ju pušta da odlazi od njega

Još uvijek kad na tebe pomislim Zaboli Stisnem srce i izdržim A sve što sam ikad htjela Da mi

Svojom dušom dodirujem tvoju Od tog dodira zastaje dah Umorne ti ruke na grudi privijam Topim se k‘o pahulja